Qingdao, grad za odmor

Na našem drugom turističko-edukativnom putovanju 2018., uz Peking i Šangaj, posjetili smo i pokrajinu Shandong (山东, Shāndōngkoja se nalazi na istoku zemlje.

Po popisu iz 2008., pokrajina broji 94 milijuna stanovnika, obuhvaća  156 700 kvadratnih kilometara, a nalazi se na krajnjem istoku Velike kineske nizine za razliku od njenog donjeg dijela koji se nalazi u dolini Žute rijeke. Ipak, najveći dio pokrajine prostire se po poluotoku Shandong čija je obala duga 3 000 m, stjenovita, bogata hridima, zaljevima i otocima koji se nalaze u Žutom i Bohajskom moru te koji ju, inače, okružuju.

Provincija Shandong je, dakle, uglavnom ravničarska – jedino je njeno središte brdovito te posebno poznato po istaknutoj planini Taishan (泰山, Tàishān) koja se povezuje s mitologijom zore, rođenja i obnove, a koja je sveto mjesto i ceremonijalno središte Kineskog carstva oko 2 000 godina zbog čega je 1987. godine upisana na UNESCO-v popis Svjetske baštine u Aziji.

„Mirna planina“, što u prijevodu znači Taishan, jedna je od tzv. Pet svetih planina i od velikog je povijesno-kulturnog značaja za Kinu. Njen najviši vrh, poznat pod nazivom „Vrh Žadskog cara”, visok je 1 545 m.

Pored Taishana, kao još jedna svjetska baština Shandonga, je grad Qufu (曲阜, Qūfù) koji se nalazi oko 130 km južno od glavnog grada Jinana, a koji je legendarno rodno mjesto Konfucija, (孔夫子, Kǒng​fū​zǐ, što doslovno znači Učitelj Kung),jednog od prvih privatnih učitelja u kineskoj povijesti (551. – 479. pr. Kr.). Bio je, prije svega, vrsni filozof, ali i socijalni reformator čija su učenja bila, ali i ostala vrlo značajna osobito širom Istočne Azije, a koja su, neosporno je, ostavila ogroman pečat na cijelu Kinu, njenu kulturu, prije svega.

Grad je za vrijeme Razdoblja proljeća i jeseni (722. – 481. pr. Kr.) služio kao glavni grad države Lu, danas je poznat po tzv. „Tri sveta mjesta Konfucija”: Konfucijevom hramu, Konfucijevom groblju i Posjedu obitelji Kong. Ta su tri mjesta 1994. također upisana na UNESCO-v popis Svjetske baštine u Aziji predstavljajući kompleks spomenika velike umjetničke i povijesne vrijednosti koju su imali, ali koju su i očuvali zahvaljujući kontinuiranoj podršci i štovanju kineskih careva ni manje ni više nego u trajanju oko 2 000 godina.

Kao što se može zaključiti, provincija Shandong poznata je po velikom i daoističkom i konfucijanskom nasljeđu. Ujedno, bila je posljednja kraljevina koju je osvojio čuveni Shi huangdi – 219. pr. Kr. se proglasio prvim kineskim carom baš na planini Taishan.

Inače, Shandong, što u prijevodu znači „Istočno od Taishan“, je provincija duge povijesti, preko 5 000 godina. Podijeljena je na 140 županija, 49 distrikta, 31 gradskih okruga i 60 okruga koji su nadalje podijeljeni na 1 941 općinu, 1 223 grada, 293 naselja, dva etnička naselja i 423 poddistrikta. Njen glavni grad je Jinan.

Qingdao – grad koji osvaja svježinom, mirom i jednostavnošću

Mi smo se uputili u Qingdao (青岛, Qīngdǎo), grad za koji kažu da je biser Žutog mora. Grad je to koji se nalazi na južnoj obali poluotoka Shandong, po mnogim Kinezima najljepši i najčišći grad Kine što nagovještava i objašnjava i prijevod njegovog imena – „Zeleni otok“. Ujedno, najveći je to grad Shandong provincije koji, nekad samo malo ribarsko mjesto, danas  predstavlja grad s oko 9 milijuna stanovnika.

Lijepa obala, ugodna klima, ali i neobičan spoj mora i planina (prije svega Laoshan planine, koja ima i naziv „Prva planina na moru”, a koja je čuveno svetište Daoizma u Kini te koju se često smatra i domom besmrtnika – na njoj smo proveli skoro cijeli jedan dan i vratili se s puno dojmova) čine ga jednim od najpopularnijih turističkih odredišta diljem zemlje i svijeta – poznat je turistički grad za ljetovanje, ali i turistički grad za odmor.

Naš susret s Qingdaom započeo je u 6:30 ujutro. Iz vlaka, sjeli smo u autobus, vozili se pored obale, s jednom mirnom, kulturnom i nadasve pristupačnom vodičicom. Svi smo odmah komentirali kako je nešto čudno. Skužili smo i što. Nema gužve na putu, promet funkcionira, nema sirena i buke, pješaka koji pretrčavaju ulicu, auta koji upadaju u traku…nema, dakle, svega onog što smo odlaskom iz Pekinga ostavili iza sebe. Paše. Paše svima.

No, nastavljam osluškivati, i dalje mi je jako neobično, nešto je što nisam nikad doživjela u Kini. Trebalo je vremena dok sam definirala riječima, trebao je skoro cijeli dan…

Zhanqiao – mol koji se pamti

Na samom početku obilaska grada, doživjela sam bajkovite trenutke, na Zhanqiaou, molu koji su Nijemci izgradili kad su došli, a kad je Qingdao bio samo ribarsko, malo naselje. Naime, nakon vrućine koja nas je pratila u Pekingu, doživjeti vjetar, a pri tom disati osjetno čišći zrak koji je, k tome, donosio kapljice s mora i dodatno hladio, bilo je potpuno novo i potpuno predivno iskustvo. Ako tome dodamo zvuk valova koji su, imala sam dojam, dodatnom jačinom uzrokovanom tajfunom od prethodnog dana udarali od stijene i zid koji okružuju paviljon na kraju mola dugačkog, inače, 440 m, onda je, vjerujem, jasno zašto.

Da, slušala sam valove i ranije, ali ne na Žutom moru. I ne uz pjesmu koju je jedan polaznik pjevao nama za gušt… Osim toga, dojam je uljepšala i ogromna količina jarko zelene trave koju je more izbacilo, a koju su od rane zore radnici skupljali na obali. Svjedočila sam po prvi puta i tome da ogroman broj ljudi preskače s kamenčića na kamen, sa stijene na stijenu užurbano, a detaljno tražeći, skupljajući školjke. Tog jutra sam prvi put vidjela i maglu na moru. Jako volim maglu, ali magla na moru…to je posebno draga magla. Nimalo nebitno, saznala sam da Žuto more nije žuto.

Iskreno, obožavam more, ali ne bez Sunca. Jedva sam iščekivala vidjeti pučinu Žutog mora pod Suncem. No, potpuno neočekivano, jako me se dojmilo ono što mi je Qingdao dao, bez Sunca…

Te prve večeri sam otišla u šetnju. Plaža je bila nepunih 10 min od hotela koji se nalazio u novom dijelu grada. Sa svih strana hotela bilo je more nebodera, samo je ispod hotela bilo more, pravo more. Šetala sam branom, slušala i gledala bijele valove. Bilo je ljudi koji su šetali, sami ili u društvu. Bilo je onih koji su trčali. Ali nitko nije puno pričao. Pitala sam tri bakice je li sigurno biti sam (bio je pao mrak), od magle nisam mogla niti vidjeti do kud seže šetnica i ima li ljudi. Rekle su da je sigurno, ali da im nije problem otpratiti me, da mogu s njima. I išla sam, koji korak iza, ispred ili s njima, kako mi je kad pasalo – ovisi jesmo li bile za priču ili za slušanje i promatranje valova. Tek kad smo došle do kraja šetnice, shvatila sam da će me i vratiti nazad. Tada sam shvatila. Qingdao je mir koji ulazi i osvaja svaku poru bića. Qingdao je mir jer su u Qingdaou ljudi mir.

Svaki slobodan trenutak sam provodila na toj plaži. Lijevo je bila (prethodno spomenuta) šetnica na brani, a desno, napravljene drvene staze koje su vijugale do obale, do paviljona koji je bio vidikovac ili do mjesta gdje su Kinezi navečer uz glazbu izvodili svoje rekreacijske koreografije, dok je u sredini bio drveni dok koji je, u stvari, krov neke zgrade, vjerojatno hotela; ispod se pružala plaža, na njoj tek poneki kupač i od ranog jutra vrijedni čistači obale.

Išla sam svaki dan, uvijek jedva čekajući da dođem i prepustim se pogledu i zvuku. Ujutro bih samo sjedila i promatrala – ogromnu silinu mora i valova te nadasve neobičan spoj zelene trave i smeđih stijena koje je naizmjenično skrivala i otkrivala magla, a koji je bio nevjerojatan. Nekad bih se priključila lokalcima i s njima vježbala, istezala tijelo u tišini. Navečer sam promatrala mjesečinu, žuti (takav je u Kini) Mjesec. A to je samo segment slike. Teško ju je bilo uhvatiti fotoaparatom. Kažu, jedan od razloga kad nam um stane je kad nas nešto u prirodi oduševi i ureže se u sjećanje. Ono najvažnije, u oba slučaja sam neopisivo uživala.

Samo jedan u dugom nizu vrlo neobičnih trenutaka koje nosim sa sobom dogodio se zadnju večer. Po prvi put, skrivene među ovalnim stijenama, ugledala sam njih 5-6 kako sjede, razgovaraju i onda jedu. Jedna bakica je tražila lepezu, netko ju je donio, počela se hladiti. Nisam vidjela kućicu, ali nešto je bilo među tim stijenama odakle su iznosili jela, odakle su bakici donijeli lepezu. Stala sam i gledala. Nisu blještali telefoni, odvijao se stvarni život. Kineski, tipični život.

Pomislila sam kako kao da su ljudi iz Qingdao zadržali ono svoje, ono što je bilo prije nego je nastao grad. Oni žive od mora, uz more. Zgrade koje su nikle prihvaćaju, ali one nisu njihov život, one ne čine Qingdao onim što on jest – mjesto jednostavnosti, tišine, zraka, mora i, nadasve, mira. Zgrade su lijepe, moderne, nove, ali ne vladaju gradom. Grad su ljudi koji ne daju ničemu da naruši prirodu s kojom u tako lijepoj harmoniji žive. Grad je odmor.

A to mi je bio cilj kad sam radila na programu za putovanje – imati par dana odmora između Pekinga i Šangaja. Dobila sam puno više od toga. Putovanje kao takvo mi je jače osvijetlilo činjenicu koliko je Peking težak zbog svoje povijesti, tradicije, politike, kulture, obrazovanja (koliko god ga ja voljela), a koliko je Šangaj opušten zbog svoje modernosti, ležernosti, samopouzdanja, važnosti. Peking je uvijek užurban, Šangaj je uvijek opušten, a Qingdao, on je uvijek miran.

Je li Qingdao opravdao sve epitete koje nosi?

Osobno, bio mi je luka u kojoj ne samo da sam odmorila, nego i luka koja mi je pomogla da dijametralno suprotne Peking i Šangaj bolje razumijem, da saberem dojmove o gradu iz kojeg smo došli i da se bolje pripremim za grad u koji idemo. Također, nimalo nebitno, postalo mi je jasno zašto Kinezi tu dolaze na odmor. Postalo mi je jasno i što je za njih odmor. Čišći zrak. Manje sunca. Manje gužve na ulici. Manje gužve na šetnici. Puno zelenih površina i divnog drveća. Iznimna, prirodna ljubaznost mještana. Osjećaj sigurnosti. Sve u službi jednostavnog, nekompliciranog života. Grad je to koji nosi epitet Švicarske na Orijentu – s tim se nakon ovakvog iskustva od sveg srca mogu složiti. Znam da nisam jedina…

Što Qingdao predstavlja Kini?

Inače, Qingdao nije nebitan za Kinu, vrlo je važna luka, ali i pomorska baza kao i industrijsko središte Kine zbog čega sigurno nije slučajno 2012. dobio titulu najboljeg grada za život u Kini!

No, ono što ne smijem propustiti reći je da nije on niti danas niti kroz povijest bio zanimljiv samo Kinezima! Mnogi su ga htjeli osvojiti, mnogi su ga osvajali. Primjerice, Njemačka koncesija započela je 1899., Japanci su ga okupirali u I. svjetskom ratu u periodu od 1914. do 1922. te u II. svjetskom ratu od 1937. do 1945., ali i Amerikanci su imali svoje interese od 1945. do 1949., što je bila presudna godina – tada ga je Komunistička partija uspjela vratiti Kini.

Njihov utjecaj, rekli bismo posebice njemački, ostavio je tragove na arhitekturi grada, što je vidljivo i danas, a što daje poseban pečat samom gradu.

Mjesta koja je lijepo obići

Od mnogih mjesta koja su turistička atrakcija, izdvajaju se Signal Hill, s kojeg se pruža panoramski pogled na grad; Crkva  Sv. Emila, sagrađena od strane njemačkih misionara; Zgrada njemačke vijećnice, još jedan pečat njemačkog utjecaja; Pichai Yuan, stari dio grada sagrađen početkom XX. stoljeća, mjesto gastronomskih užitaka i dobre zabave.

Tu je i Muzej Piva, dom Tsingtao (Qingdao) piva, prvi muzej ovakvog tipa u Kini te svojevrsni ponos lokalnog stanovništva.  Naime, Qingdao nije u svijetu samo poznat po pivu Qingdao čiji početak proizvodnje se, inače, veže za 1903., poznat je i po međunarodnom festivalu piva Qingdao koji se održava u 8. mjesecu i to na prostoru veličine ni manje ni više nego 100 nogometnih igrališta, a koji je, kažu, jedan od najčarobnijih proslava u Kini. Svojevrsna je kineska verzija najpoznatijeg pivskog festivala Oktoberfesta. U pivovari, koju su osnovali doseljenici iz Njemačke, proizvodi se, dakle, najpoznatije kinesko pivo koje je, tvrdi se, drugo najpopularnije pivo na cijelom svijetu, a koje je za vrijeme festivala dostupno s ostalih više od 300 vrsta piva od kojih su neke strane, ali najveći je broj kineskih – kažu, teško ćete ih moći probati igdje drugdje. Ono što ga razlikuje od ostalih sličnih festivala je to što se u večernjim satima održavaju razni događaji kao što su karaoke, koncerti uživo, kazališne predstave, performansi i sl. Osim navedenog, u gradu se održava i Qingdao morski festival, Kulturni festival na plaži, Festival trešanja te ostale raznovrsne proslave koje zajedno sa svim nabrojanim osobnostima Qingdaou daju posebnu crtu, privlačeći ne samo domaće turiste iz Kine, nego, kao što vidite, iako ne tako često, i nas, putnike namjernike iz Europe, iz dalekog im inozemstva.

Posebnosti grada, dakako, doprinose i crveni krovovi, ali i puno kuća, onih koje si bogati Kinezi mogu priuštiti. Nisam u Kini imala priliku vidjeti vile. Ovo je bio prvi put. Raspitala sam se znači li to da ljudi u Qingdaou dobro žive, da je grad socijalno stabilan. Saznala sam da je prosječna plaća 5.000,00 yuana (toliko je otprilike i u kunama) te da je najniža oko 2.000,00. Nisam saznala koliko je najveća plaća.

I sve što Qingdao nudi je zanimljivo na svoj način, ali u konačnici, ako se mene pita, a ako ga se treba opisati jednom riječju, onda je to svakako mir – mir i s ljudima i među ljudima i u ljudima. To je ono zbog čega bih mu se opet rado vratila. Opet na tu istu plažu…

Bio je ne samo grad na turističko-edukativnom putovanju naših polaznika, bio je moje prvo kinesko ljetovanje, moj godišnji odmor na poslovnom putovanju.

 

Autorica: Vesna Baćović, prof. kineskog jezika
Direktorica Haohan škole kineskog jezika