Nema lijepih rastanaka. Ni prijateljskih, ni ljubavnih. Možda se jedino ljudi koji su dugo bili u vezi ili braku uspijevaju razići bez suza, bijesa, ljutnje i teških riječi. Jer je među njima odavno nestalo ljubavi. Sve dok je ima, sve dok jedno voli drugo – koje je prestalo, ne ide bez predbacivanja. Jer ne možete tipkom isključiti srce. Kako ga uvjeriti da prestane željeti?
I ima li razlike kada komu velite: "Hoćeš li, molim te, otići iz mog života?" ili "Marš napolje!", jer rezultat je isti, bez obzira na način? Nema, sigurno. Prije ili poslije pojavit će se naličje. Mržnja i gorčina. Koju ne treba potiskivati, jer dokaz je da smo živi. Da smo zdravi, koliko god to paradoksalno zvučilo. Ona je obrambeni mehanizam, štiti nas od boli prouzročene činjenicom da smo pogriješili, da smo (bili) usredotočeni na osobu kojoj ništa ne značimo, čuva nas od straha da dovoljno ne vrijedimo…
I što onda s njom? Kamo s tolikim negativnim emocijama? I kako ih pretvoriti u nešto pozitivno, ne podižući zidove oko sebe i ne hraneći vlastite demone? Iskreno, nemam pojma. Danas ću napisati ovu kolumnu, a za sutra… ne znam.
Iako, nekakav recept imam. Kad god me štogod muči, zatrpam se poslom. I ne bih bio ni prvi ni zadnji takav, koji radi da zaboravi. Ostalo sam prošao, imam prilično veliku kilometražu u nogama pa ne bih cugu ili doping iskorištavao kao nadomjestak.
Izašao sam iz superosjetljive faze, kada me nitko nije smio krivo pogledati, a kamoli što reći, pa relativno mirno i racionalno promatram stvari. Još nosim kamen u želucu, ali mogu podvući crtu. Razočarah se u ljubavi, no to nije ništa novo. Da na tom području imam uspjeha, davno bih bio oženjen. Moja se priča svodi na: kada jebem, najebem, a kad ne jebem, samog sebe jebem. Prevedeno s francuskog, ili imam duga razdoblja frustrirajuće samoće ili se zaljubim u nekoga koga zanimam samo dok me ne potroši. Na svim razinama.
Ali dobro, neću je spominjati. Draga mi je, usprkos svemu, i ne želim ništa ružno o njoj kazati. Osim da nije za mene. Glupo bi bilo udarati po nekome koga volim – mogao bih odmah sam sebi zalijepiti pljuvačku na čelo. Zadovoljit ću se spaljivanjem svih mostova i potpunim zaboravom. U povratke na stare staze ne vjerujem; takve veze uvijek pucaju na istome mjestu. Zato im ne dajem nikakvu šansu. Što treba trajati, traje. I obrnuto.
Ne postoji kod mene ni milo za drago, za to će se pobrinuti život. Osveta je moja, i ja ću je vratiti, veli netko daleko moćniji od mene. Dao sam koliko sam mogao i uložio sve što sam imao. I izgubio. Ne preostaje mi drugo nego da dostojanstveno ustanem od stola, nasmiješim se ne proklinjući lošu kob ili igru, i ljubazno pozdravim sudionike. To je pitanje časti, a ona je mnogo trajnija i vrednija od slomljenoga srca. Ili povrijeđenog ega.
Uostalom, vratit ću se, jednom. Sigurno. Tko ne igra, ne dobiva. A ja se smatram pobjednikom.
Premda, nedostaje mi. Neizrecivo. Ali neću razvlačiti stvari niti praviti kompromise. Neću je ni zvati jer nije moguće da budemo prijatelji. Ne funkcioniram tako. Ako je nešto bilo deset, ne može biti pet. Ili jedan. Ne zadovoljava me to. Ne treba mi olakšanje poslije kojeg slijedi sumnja i gorčina. Što će meni moja sreća ako se ona kraj mene osjeća praznom?
Kazao sam joj da u ljubavi nema pravde jer uvijek netko nekoga više voli. Teško je, ustvari, naći to što svi tražimo. Dok ne naletimo na jednu pravu, trudimo se što više izvući iz milijun pogrešnih osoba. I pokušavamo ostati neokrznuti, do kraja fokusirani. Koliko god to neizvedivo bilo. Ali sve dok putujemo, imamo izgleda da stignemo do cilja. Unatoč boli, koja ipak ima svojih čari.
Filozofiram? Ne, pokušavam zapravo izraziti nešto što sadržava prastari paradoks: strelica koja pogodi metu promašila je sve ostalo. A meni je na posljetku drago što ja nju nisam.
Oboma nam, cvijete, želim više sreće ubuduće. I preciznosti, pogotovo.
I ima li razlike kada komu velite: "Hoćeš li, molim te, otići iz mog života?" ili "Marš napolje!", jer rezultat je isti, bez obzira na način? Nema, sigurno. Prije ili poslije pojavit će se naličje. Mržnja i gorčina. Koju ne treba potiskivati, jer dokaz je da smo živi. Da smo zdravi, koliko god to paradoksalno zvučilo. Ona je obrambeni mehanizam, štiti nas od boli prouzročene činjenicom da smo pogriješili, da smo (bili) usredotočeni na osobu kojoj ništa ne značimo, čuva nas od straha da dovoljno ne vrijedimo…
I što onda s njom? Kamo s tolikim negativnim emocijama? I kako ih pretvoriti u nešto pozitivno, ne podižući zidove oko sebe i ne hraneći vlastite demone? Iskreno, nemam pojma. Danas ću napisati ovu kolumnu, a za sutra… ne znam.
Iako, nekakav recept imam. Kad god me štogod muči, zatrpam se poslom. I ne bih bio ni prvi ni zadnji takav, koji radi da zaboravi. Ostalo sam prošao, imam prilično veliku kilometražu u nogama pa ne bih cugu ili doping iskorištavao kao nadomjestak.
Izašao sam iz superosjetljive faze, kada me nitko nije smio krivo pogledati, a kamoli što reći, pa relativno mirno i racionalno promatram stvari. Još nosim kamen u želucu, ali mogu podvući crtu. Razočarah se u ljubavi, no to nije ništa novo. Da na tom području imam uspjeha, davno bih bio oženjen. Moja se priča svodi na: kada jebem, najebem, a kad ne jebem, samog sebe jebem. Prevedeno s francuskog, ili imam duga razdoblja frustrirajuće samoće ili se zaljubim u nekoga koga zanimam samo dok me ne potroši. Na svim razinama.
Ali dobro, neću je spominjati. Draga mi je, usprkos svemu, i ne želim ništa ružno o njoj kazati. Osim da nije za mene. Glupo bi bilo udarati po nekome koga volim – mogao bih odmah sam sebi zalijepiti pljuvačku na čelo. Zadovoljit ću se spaljivanjem svih mostova i potpunim zaboravom. U povratke na stare staze ne vjerujem; takve veze uvijek pucaju na istome mjestu. Zato im ne dajem nikakvu šansu. Što treba trajati, traje. I obrnuto.
Ne postoji kod mene ni milo za drago, za to će se pobrinuti život. Osveta je moja, i ja ću je vratiti, veli netko daleko moćniji od mene. Dao sam koliko sam mogao i uložio sve što sam imao. I izgubio. Ne preostaje mi drugo nego da dostojanstveno ustanem od stola, nasmiješim se ne proklinjući lošu kob ili igru, i ljubazno pozdravim sudionike. To je pitanje časti, a ona je mnogo trajnija i vrednija od slomljenoga srca. Ili povrijeđenog ega.
Uostalom, vratit ću se, jednom. Sigurno. Tko ne igra, ne dobiva. A ja se smatram pobjednikom.
Premda, nedostaje mi. Neizrecivo. Ali neću razvlačiti stvari niti praviti kompromise. Neću je ni zvati jer nije moguće da budemo prijatelji. Ne funkcioniram tako. Ako je nešto bilo deset, ne može biti pet. Ili jedan. Ne zadovoljava me to. Ne treba mi olakšanje poslije kojeg slijedi sumnja i gorčina. Što će meni moja sreća ako se ona kraj mene osjeća praznom?
Kazao sam joj da u ljubavi nema pravde jer uvijek netko nekoga više voli. Teško je, ustvari, naći to što svi tražimo. Dok ne naletimo na jednu pravu, trudimo se što više izvući iz milijun pogrešnih osoba. I pokušavamo ostati neokrznuti, do kraja fokusirani. Koliko god to neizvedivo bilo. Ali sve dok putujemo, imamo izgleda da stignemo do cilja. Unatoč boli, koja ipak ima svojih čari.
Filozofiram? Ne, pokušavam zapravo izraziti nešto što sadržava prastari paradoks: strelica koja pogodi metu promašila je sve ostalo. A meni je na posljetku drago što ja nju nisam.
Oboma nam, cvijete, želim više sreće ubuduće. I preciznosti, pogotovo.
You must be logged in to post a comment Login