Ne, nisam sebična, samo se volim. Tim sam riječima prije xx vremena pokušala objasniti frendici zašto ne želim davati drugi priliku nekome tko me je već jednom povrijedio.
Divim se ljudima koji mogu održavati površne odnose. Meni je to gubljenje vremena jer i tako imam osjećaj da ako u nekom odnosu nema otvorenosti i iskrenosti onda za njega nema ni potrebe. Ne znam biti s nekim dobra na pola ili na frtalj – ili jesam ili nisam. E sad tu leži zamka. Nisu i drugi takvi, a želimo vjerovati da jesu. I onda vi tako saspete svu istinu o sebi bez zadrške i bez fige u džepu i dobijete što? Pa nešto kao bumerang i to ravno u čelo.
Iskren čovjek = razočaranja
I onda se opet i opet pitate pa kako, pa zašto, pa čime sam to izazvao ili izazvala. No odgovora na ta pitanja nema, jer on i nije u vama nego u onome tko je bio s druge strane, u onome tko je glumio da je ono što nije, tko je uvijek i u svakom trenutku bio spreman samo na to da ugodi sebi. Postoji sasvim drugi niz pitanja koje si u trenucima razočarenja u neku osobu ili u neki odnos trebamo postaviti i odgovori na ta pitanja su u nama i na nama je da ih na vrijeme uočimo i na vrijeme spriječimo.
Dakle, pitanje je kako i zašto nisam prepoznala što druga strana krivo radi? Najvjerojatnije zato što nam je iz nekog razloga pasalo ono što je radila dobro, pa smo na te “ko fol” neke sitnice jednostavno zažmirili. Čime smo to zaslužili, kako je do došlo do toga da nas povrijede i da se tako duboko razočaramo? Nitko nije “zaslužio” razočaranje, poredu, uvredu ili bilo što takvo. Nekada se to desi slučajno, a nekad je i dio cijelog plana.
Postoje ljudi koji u nečiji život uđu s predumišljajem da iskoriste ono što mogu za sebe, i kada im više ne bude zanimljivo odbace vas bez emocija kao staru krpu. Na nama je da imamo otvorene oči i takve na vrijeme prepoznamo i stavimo ih na njihovo mjesto. Puno puta mi se dogodilo da mi se ljudi povjere u situaciji kada su svjesni da su upleteni u nečiju igru. I onda me pitaju što napraviti? Otvoreno reći drugoj strani sve što ih ide, iskreno i u facu, ili igrati igru da se zaštite. Ako idete za time da raskrinkate igrača dovodite se u situaciju da baš vi postanete bad guy, jer ćete naići na to da se druga strana i dalje drži u rukavicama i da se na neki način “krivica” svali na vas. Što onda učiniti u takvim okolnostima? Manuti se! Jedino tako možete zaštiti sebe.
Kažu da se sve dešava s razlogom. Očito smo trebali tu lekciju ili naučiti ili ponoviti, ali ako iz naučenog ne izvučemo ništa korisno za drugi put, onda smo budale. Nemoguće je živjeti u konstantnom nepovjerenju prem svakom u našoj blizini, no povjerenje se ipak treba steći i za njega treba i truda i vremena s obje strane. Početak izgradnje povjerenja leži u tome da trebamo za početak imati povjerenja u sebe i vjerovati sebi. Neodgovorno je povjerenje rasipati svuda okolo, a nemati osjećaj da nam se to povjerenje na isti način i vraća. Ono što zračimo to i privlačimo. Dakle, s punim povjerenjem u sebe i sa stavom da znamo koliko dajemo i da ništa manje ne želimo zauzvrat nećemo privući pijavice koje će nam samo popiti energiju, takvi će otpasti u startu.
To je zdrav razum
I da se vratim na početak – to nije sebičnost, to je odraz zdravog razmišljenja i stava i prema drugima i prema sebi. Jasan stav o sebi koji kaže “znam da sam dobra osoba i neću imati posla s onima koji prema meni nisu dobri”. Banalno jednostavno, a tako učinkovito!
Nažalost živimo u vremenima laži, podvala, sitnih duša i takve su nam pojave samo još jači alarm da trebamo zagrliti sami sebe i čuvati se još jače. Jedina je sreća u tome da ako tim pojavama u ljudskom obliku ne damo prostora onda se oni ne mogu rasplamsati, a tamo gdje smo načisto sami sa sobom nema mjesta za pijavice…
Pusa,
Marina
You must be logged in to post a comment Login