Sa svima na “ti” by Marina Bolanča: Druga polovica? Ma nabijem ju!

marina bolanča

Vježbate li voljenje samih sebe? Baš smiješno zvuči ovo pitanje. Kao da je za ljubav potrebno raditi marince, pozdrav suncu ili 5 Tibetanaca. Nije, ali ako u vama postoji puno emocionalne boli onda je itekako potrebno uložiti napora, snage i energije da je se riješimo.

Dobili ste divnu čokoladu na poklon, doslovno uživate već u prvom koraku druženje s njom. Lijepi omot, sjajna folija, miris divne čokolade. Otrgnete kockicu i zagrizete ju aaaaaaaa na petici, gore desno, imate karijes za koji niste ni znali da postoji. Jaka bol ošinula vas je skroz u mozak i doslovno su vam potekle suze. Bol je nesnosna. U tom ćete trenutku napraviti apsolutno sve da umirite tu bol. Trčite isprati zub, pijete prvu tabletu protiv bolova koja vam dođe pod ruku, zovete u panici svog zubara. A što radite sa svojom emotivnom boli? Nažalost, mali broj ljudi ima snage i hrabrosti suočiti se s tom vrstom boli. Veliki razlog tome leži i u dubokoj ukorjenjenosti osjećaja nepotpunosti i necjelovitosti. Koliko je pjesama ispjevano, knjiga napisano i filmova snimljeno na temu “u potrazi za svojom drugom polovicom”. Sasvim je uobičajeno da za svoje partnere kažemo “moja bolja ili gora polovica”. Da citiram Mamića “…i tu drugu polovicu isto nabijem”. Zašto? E pa zato jer su nam od rođenja nadalje, duboko,  dublje od svih kamena temeljaca uvaljivali prokleto odvratan osjećaj da smo mi tako sami za sebe nepotpuni i da si moramo, znači MORAMO pronaći, ne znam ni kada ni kuda, odlutalu polovicu.

Tko sam ja uopće?

Kada se rodimo, htjeli ne htjeli, roditelja (najčešće majku) doživljavamo kao neku vrstu produženog sebe jer mi sami sa sobom ne možemo ništa. Odsustvo tako nekog tko će servisirati naše potrebe stvara onaj nevidljivi, ali panični strah za našom egzistencijom. Emotivno sazrijevanje trebalo bi odraditi svoje i tu je slamka spasa da shvatimo da smo cjeloviti sami sa sobom, ali neee… Tamo negdje oko puberteta, kada horomoni dobro podivljaju i potraga za pitanjem “Tko sam ja uopće?” postane bjesomučna, krene i kampanja zvana “druga polovica” i tada stvar definitivno ode u klinac. Kažu psiholozi da bol koju izaziva nepotpunost doživljavaju netko nesvjesno, a netko sasvim na svjesnoj razini. Oni koji nisu svjesni emotivne boli zbog necjelovitosti imaju jako izraženu žudnju, želju, potrebu, kako bi to mladi rekli previše su “needy”. Oni drugi, svjesni te boli, imaju stalan uznemirujuć osjećaj nedovoljne vrijednosti ili, što bi se reklo, nisko samopouzdanje. Bili svjesni ili ne obje skupine ljudi svoju duboku emotivnu bol razotkivat će svojim postupcima i ponašanjem.

Ima još nešto…  emotivna bol nikako ne smije biti vidljiva. Nitko, ali baš nitko ne smije vidjeti što je to duboko zakopano u nama da nas čini ranjivima, slabima, a opet samo nas čini ljudima. I zato ćemo poduzeti sve, kao da nas na najjače boli zub, da sakrijemo tu bol. Najčešće ćemo krater koji emotivna bol stvara u nama pokušavati zatrpati svime i svačime, a najčešće materijalnim stvarima, novcem, kućama, stanovima, autima, cipelama, torbicama, tehnikom, bilo čime samo da se ne vidi da nas boliiiiii, ako se tu još pokaže i koji tračak uspjeha, moći, priznanja, pa onda uđemo u neke posebne odnose, postoji velika šansa da se osjećamo bolje i potpunije. Aha malo sutra. Bol je i dalje tu, rupa je i dalje tu. Kada se tako nađemo u velikom lijepom stanu okruženi lijepim i vrijednim stvarima i kada u tom trenutku spoznamo da ništa od toga nije zakrpalo rupetinu naše emotivne boli, nastaje pravo sranje. Više se nemamo čime zavarati, sada više nemamo šta staviti ispred boli da ju sakrijemo jer sve smo već stavili, a ona je i dalje nepogrešivo  tu.

marina bolančaZagrebli smo bolno područje

Bila sam u prilici surađivati s jednom mladom ženom, iznimno bogatom kada mislimo na materijalno bogatstvo. Za svih naših sastanaka imala je jasan, direktan i britak stav, mudro je promišljala i zbog toga mi se svidjela. Ono što mi je dalo za naslutiti da je to samo obrambeni mehanizam je činjenica da se nikada nije smijala, nikada nije bila vesela. Imala je sve, a opet nije imala ništa ako nije svoje usne mogla razvući u osmijeh. Iz nje je njena emotivna bol progovarala uvijek kada je ona šutjela.

Zagrebli smo sada u bolno područje. Bolno zato jer najteže je promijeniti duboko usađene obrasce. Na svjesnoj ili nesvjesnoj razini vjeruje se da potpunost možemo doživjeti samo onda kada cjelovitost nađemo u odnosu s “drugom polovicom”.  Jako, jako nam je bitno da ta bol nestane i, kao u slučaju zubobolje, napravit ćemo sve da naša druga polovica nikada ne ode od nas, da je uvijek tu da nas ne bi boljelo. I tu padamo u stupicu. Ne mislimo ni na sebe ni o sebi, nego samo o tome što treba napraviti da ta druga polovica ostane uz nas. I onda toj drugoj polovici dosadimo i prestanemo biti zanimljivi i ona se počne ponašati prema nama ko prema zadnjem nebitnom biću, a mi i dalje i dalje grebemo da napravimo sve da taj netko ostane uz nas. Reći će svatko – koji šupak može biti takav prema tako divnoj osobi?

A da ono naše malo krhko unutarnje “ja” ima snage reći i da mi imamo otvoren um da ga čujemo, čuli bi te iste riječi upućeni prema nama samima.

Pokušala sam ovu bolnu temu emotivne boli zbog ko fol naše necjelovitosti napisati što je moguće manje bolno, pa se nadam da ste me razumjeli. Ako niste, ukratko… nemojte biti šupak prema sebi samima.

Volite se,

Marina