Sa svima na “ti” by Marina Bolanča: Odnosi i odnošaji

Nije da se ne poznajemo. Prošlu smo sezonu mršavjeli, skidali kilograme nakupljenog sala i trudili se promijeniti neke stečene životne navike. Ja sam do neke mjere u tome (skidanju kila i mijenjanju životnih navika) i uspjela, no jedna je promjena vukla drugu… Razmišljajući sve više o tome kako živim, čime se hranim ili trujem te što radim za sebe, stalno se ponavljala riječ „odnos“. Odnos prema sebi, prema hrani, obavezama, obitelji, poslu… Kamo god bih zagrebla isplivala bi ta riječ „odnos“, čak sam ju počela doživljavati pomalo sudbinski jer odnosi s javnošću, ili kako to češće zovu PR, moj su posao, moja profesija i životni izbor. No, odnosa je stvarno na sve strane. Odnosimo se prema svemu i prema svima. Naravno i sve i svi se odnose prema nama. Oooo kakvih tu tek ima zavrzlama.

No, da bismo mogli shvatiti sebe u odnosu prema bilo kome i bilo čemu, za početak trebamo raščistiti s jednim odnosom, a to je onaj prema nama samima. Reći ćete, kud baš najteže na početak? E pa tko! Ili drito u glavu ili nikako. Koliko puta ste čuli onu „on/ona nije na čisto sa samim sobom“? Ili „daj ti to riješi sam sa sobom pa se javi“? Hmmm koliko smo ustvari na čisto sami sa sobom?

Prokletstvo „drugog sistema“

Moja generacija, ova oko 40, ima jedan veliki zajeb, a taj je da smo odrastali i odgajani smo u jednom dijametralno suprotnom vremenu od onoga danas. I sad smo gdje? U problemu i to velikom. Naime, odgojni princip naših roditelja nije ni u peti čuo za „prve tri su najvažnije“, odgajani smo u nepedocentričnim vremenima kada je dijete imalo svoje mjesto u obitelji i bilo je samo dijete, i bili smo više-manje kuš!

Imali smo na brizi školu, mlađu braću ili sestre, ključ oko vrata i jelo na šparetu koje je trebalo podgrijati (podgrijati kažem, ne staviti u mikrovalnu na 1-2 minute) kad se vratimo iz škole. Igrali smo se u dvorištima, na igralištima, poljima, kako već tko, koljena su nam više-manje bila oguljena i bili smo djeca. Brinulo se, ne mogu reći da nije, o našem zdravlju, odgoju i obrazovanju, no o našem emotivnom sazrijevanju nije bilo ni govora. Možda je to zato što ni oni koji su nas odgajali nisu o tome znali puno ili čak uopće nisu znali ništa.

Dobro ili bolje odgojeni znali su da trebaju u tramvaju ustati starijima, da trebaju pozdraviti susjede (btw. koliko ste puta čuli da, kada se npr. dogodi neko sranje pa se novinari raspituju o toj osobi kod susjeda, ovaj kaže „Pa nemrem vjerovati da bi on mlatio svoju ženu, to tako fin dečko, znam ga još dok je bio mali, uvijek bi pozdravio na štengama“?)… Učilo nas se da budemo dobri, što je u većini značilo da ne radimo probleme kojima bi se naši starci trebali dodatno baviti. Ako u tu emotivno hladnu okolinu uvedemo (ne dao bog) još pokoji problemčić tipa samohrane, razvedene roditelje koji se preko nas prepucavaju oko svoje nerazjašnjene emotivne priče, siromaštvo, alkoholizam, roditelja distanciranog od svih i svega, naše prebrzo odrastanje jer smo morali u jakooo ranom djetinjstvu poduprijeti svoja leđa tamo gdje nam kao djeci ustvari nije bilo mjesto, jasno je ko dan da smo sjebani u startu. I kao takvi, s potpuno nedefiniranim emotivnim stanjem, s nedoraslim pristupom prema sebi, s nepoznavanjem sebe u potpunosti i s nejasnim stavom o tome što hoćemo ili, još važnije, što nećemo, bauljamo nekih 20-30 godina i glumimo odrasle osobe (ok to i jesmo, ali dorasli nismo ni najmanje). Kako da onda stvaramo kvalitetne, zdrave odnose s drugima kada je naš primarni odnos, onaj sa samim sobom, u totalnom kaosu. Zato ćemo se za početak baviti njime, odnosom sa samim sobom. Ja mojom Marinom, a vi svatko sa sobom kako god vam bilo ime.

Da vas upoznam, ovo je Iskrenost

Za početak budimo iskreni i to bolno. Uzmite neki papir koji vam je pri ruci (da, papir ne komp, ne mob, ne tablet, nego dobri stari papir) i napišite odgovore na sljedeća pitanja:

1. Tko sam ja?
2. Što me veseli?
3. Čime se volim baviti?
4. S kakvim ljudima volim provoditi vrijeme?
5. Što mi je potrebno da bih se osjećala sretnom?
6. Volim li samu sebe?
7. Jesam li si lijepa?
8. Što želim da drugi misle o meni?
9. Tuđa pohvala mi je potrebna ili i nije?
10. Koliko moja sreća ovisi o drugima?

Jeste? Odlično, ako želite možete mi svoje odgovore napisati u komentar ispod kolumne, a možete mi ih i mailati, to jest ako želite, ako ne, ne morate. Čuvajte papirić za sebe. Jedino što bi trebali, ako želimo da naši odnosni budu bolji, zdraviji, sretniji i ljepši, jest biti iskreni. Iako izreka kaže da je žena bez tajne kao cvijet bez mirisa, ovo nije taj odnos, ovdje smo sami sa sobom ogoljeni do kože, bez maske i bez štita. Onakvi kakvi stvarno jesmo…

Pišite mi… A ako i nećete, nema veze, ja ću vama već idućeg tjedna.

Marina