Sa svima na “ti” by Marina Bolanča: Samo djela dragi moji!

marina bolanča

Mi koji smo rođeni davno prije EU itekako dobro znamo da je gotovo svaki prelazak preko granice značio stres. Pogotovo kad smo se na povratku iz Trsta ili Graza s prepunim vrećicama koječega vraćali doma. Sasim je logično da granica predstavlja određenu barijeru i da se na njoj odvija neki oblik kontrole kako bi se teritorij zaštitio od puno potencijalnih problema. Pregledat će unosite li nešto opasno u naš teritorij, pokušavate li uvaliti u zemlju neke emigrante koji će opteretiti državni proračun (koji je i bez njih na koljenima), a u konačnici na toj će granici pregledati i onoga tko ulazi, vuče li sa sobom neki mračni dosje ili što već… I sad se već pomalo pitate kojeg vraga pišem o granici, kad je ovo kolumna o donosima, a ne putovnicama i carini.

Granica je bitna

E pa pišem, da, granica je bitna. Na njoj počinje svaki odnos. To je ona tanka nevidljva linija koja kod nekih ima tri metra visok zid, debljine od cca metar-dva, dok kod drugih kao da ne postoji i sve je otvoreno, sve se vidi, čuje i osjeti.

I onda će reći “joooj kako je to zatvorena osoba, ne znaš s njom nikad na čemu si, nit smrdi nit miriši, samo snima…” Dok će za ove duge reći “ajme kako divna osoba, topla, otvorena, srdačna susretljiva…”

I di je kvaka? Kvaka za ove prve “zatvorene” je u tome što teško puštaju sebi blizu, zbog straha ili opreza, to sad više-manje, ali vrlo često se desi da i najuporniji odustanu od skidanja cigle po cigle i razbijanja slojeva tog debelog zida. I eto ti naši “zatvoreni” sjede sami, tužni i nezadovoljni, ali nespremni spustiti gard i pustiti ponekad nekog blizu.

Kad se vratim unatrag i prisjetim koliko puta sam najebala jer sam uvijek bila i bit ću ova druga, “otvorena” kategorija. Baš sam neki dan komentirala tu činjenicu da “otvorene” osobe nipošto nisu glupe kako bi ih netko mogao okarakterizirati jer, eto, imaju otvorena vrata i srce. Ne, nipošto. Oni su samo jednostavno nepopravljivo uvjereni da su ljudi u svom bitku dobri i da svakom treba pružiti šansu.

I sad, di je pak tu kvaka? Slično kao i kod “zatvorenih” i “otvoreni” tule na nekom trosjedu, grleći jastuk ili dekicu jer su po tko zna koji put bili razočarani, iako su dali sve od sebe. Pa, što nam je onda činiti kako na kraju ne bismo završili plačući?

Uzalud vam trud svirači

Vrlo jednostavno, potrebno je biti carinik svog teritorija, promotriti tko je taj s druge strane i što će nam on dobroga donijeti ako ga pustimo da uđe. Bitno je promatrati kako će odnos teći i upozoravati na ono što nam smeta i pali lampice za alarm.

Izuzetno je važno biti svjestan da netko tko nam jednom nanese bol iz bilo kojeg razloga, osim slučajnog, a duboko vjerujem da ništa u životu nije slučajno i da se apsolutno sve događa s razlogom, nema razvijenu empatiju prema bilo čemu i istu će nam bol nanijeti opet i opet i opet… Jednostavno nije mu stalo, ne brine o nama i nije ga briga. Nevjerojatna je razlika u ponašanju osobe kojoj je stalo i one kojoj to nije jer osoba kojoj je stalo vidi sebe, ali vidi i druge oko sebe i želi da su sretni, dok osoba kojoj nije stalo vidi samo sebe. Ma možete skakati ko Blanka i mahati iz sve snage, nema šanse da će vas zamijetiti. Neće, jer nema razvijen osjet unutarnjeg vida. Ne osjeća i teško da će ikada osjećati. Možda prema nekome da, ali prema vama ne. I sva nastojanja, sav je trud uzaludan, tu postoji samo jedno rješenje, a to je “hvala lijepo, to za mene nije dobro”, okret na peti i u smjeru svoje sreće što dalje i što odlučnije.

Zato je granica bitna iako nije nužno da na njoj bude carinik s dva dobermana, ali bitno je imati otvorene oči i uši, pratiti što se zbiva i biti spreman podići rampu i reći “sorry tako neće ići”. Ne ostaje se zbog toga sam, time se samo radi zdrava prirodna selekcija jer, za početak, one dosadne krvopije tu otpadnu pošto shvate da se nemaju za što uloviti i krenu u potragu za drugim, slabijim plijenom.

marina bolanča

S druge strane, tu je vječna preventiva koja nas štiti da prepoznamo manipulatore, oportuniste, ukratko iskompleksirane i isfrustrirane kreature kojima je ego veći od Velebita, a pišo manji od štapića za uši, i užasno im je bitno bildati taj ego, hmmmm baš eto upravo na vama. A ne ne!!!! Lampica se pali crveno, rampa se diže i ulaz se zatvara.

Na granici odnosa ne stoji carinik, ne pregledavaju se putovnice i carinske deklaracije, ali treba stajati budan stražar koji će granicu spuštati onoliko koliko djela osobe s druge strane pokažu da su vrijedna povjerenja i vrijedna otvaranja vrata.

Samo djela dragi moji, riječi i tako odnese vjetar.

Marina