Prije dva tjedna, u sklopu Algoritam MK projekta Krenimo u zdrav život, pod pokroviteljstvom Hartmanna, gostovala sam na jednom okruglom stolu koji je “razbijao predrasude”o “tabu” temi zašto bismo trebale vježbati mišiće zdjelice i, između ostalog, zašto o inkontinenciji, koja u Hrvatskoj pogađa svaku 4 ženu, ne treba šutjeti.
Kad su me angažirali na projektu, prije svega, ostala sam i sama šokirana, jer živeći dugo u “svom svijetu” koji je daleko od emocije srama, pitala sam se zašto bi tema inkontinencije uopće bila tabu tema i zašto se ljudi srame pričati o tako važnoj bolesti koja pogađa veliki broj žena.
Iskreno, najdraže bi mi bilo da se priča o vježbama zdjelice koje bi svaka od nas trebala i željela vježbati, ne stavljajući u fokus bolest. Velika je vjerojatnost da je tim vježbama možemo i spriječiti.
No, to je samo vjerojatno “moj svijet” jer se ispostavilo da malo ljudi o tome piše, govori ili se uopće bavi edukacijom žena o tako važnoj temi. Na samom eventu iznijeti su podaci da se tek zadnjih desetak godina, iako živimo u 21. stoljeću, otvoreno priča o menstruaciji, dok se o vježbama zdjelice, koje bi između ostaloga mogle spriječiti inkontinenciju, danas još uvijek šuti. To su, pretpostavljate, vježbe za one mišiće koje nažalost “ne smijemo vježbati” niti osjećati jer to nisu ni biceps ni triceps pa ni stražnjica već “oni ” mišići o kojima se nikad ne govori.
Davnih dana, kao djevojčica u osnovnoj školi, pohađajući zdravstvenu dodatnu nastavu, učila sam o onome što mnogi u redovnom programu nastave tada nisu niti spominjali. I dok sam ja još u sedmom razredu bila zaigrana djevojčica, druge su djevojčice već odlazile s dečkima na partiju biljara i bile mnogo “naprednije” od mene. U praksi su uvježbavale poljupce, da ne kažem i “one druge stvari”, a ja sam za to vrijeme u teoriji učila o humanim odnosima među spolovima upoznavajući tako ljudsko tijelo u potpunosti ne razmišljajući o tome da u praktičnom dijelu zaostajem. Iako sam menstruaciju dobila tek u 15-oj, zahvaljujući zdravstvenoj nastavi, puno sam ranije znala svu teoriju o menstruaciji i ovulaciji te zašto mjerimo bazalnu temperaturu tijela. Moja kolegica iz školske klupe, koja je u praksi već konzumirala i spolni odnos, nije imala pojma o čemu ja to pričam. Tužno, jer svi su to radili, a pojma o tome nisu imali. Tako je bilo nekad davno, ali čini se ni sada nije puno drukčije, iako se kao o svemu tome ipak više govori, no ne i onako kako bi doista trebalo.
Časopisi naveliko prodaju ljudsko tijelo, klinci već u osnovnjaku okidaju selfije u dekolteima, priča se o ovoj ili onoj pozi u seksu, o ovakvom ili onakvom orgazmu, ali kako sve to, ljudi moji, kad ne poznajemo biologiju, niti ne osjećamo vlastito tijelo. I da se vratim na “one mišiće” koje ne znamo ni da postoje, jer se o njima ne govori niti ih imamo mogućnosti osvijestiti, baš bez tih mišića niti taj orgazam nije kakav bi trebao biti.
Kako je, ne tako davno, započela i moja avantura s neugodnom i toksičnom emocijom srama
Kao klinka odrastala sam sportskim načinom života, reklo bi se vrlo svjesna onog tjelesnog i tijela, no emocija u tijelu i ne baš tako. Poput većine svojih vršnjakinja, golog tijela se nisam sramila, jer sam kao sportašica svlačionicu djelila s curkama iz kluba, ili iz grupe na faksu te je bilo potpuno normalno biti gola u njihovom društvu prilikom presvlačenja ili tuširanja. Oduvijek sam voljela plesati, a izričaj pokretom i govorom tijela, koji mnogima izaziva emociju srama, nikada mi nije bio stran. Nikad me nije bilo briga što će i tko će komentirati jer taj neopisivi osjećaj koji sam uživala dok sam plesala, ništa nije moglo omesti. No, to je bio rezultat samopouzdanja s kojim sam rasla.
I tak,o misleći da nemam problem sa sramom, u 26 godini uputila sam se na poprilično kontroverznu edukaciju u Sheila Kelley’s S factor studio u Los Angeles. Tek tada sam po prvi puta osvijestila da u tijelu postoji pregršt emocija kojima se do tada nisam nikad izložila. I pogodite koja emocija me preplavila? Strah? Ne, nikako jer samopouzdanje u moje tijelo fizički je bilo ogromno. Sram? DAAAAA! Pa, kako? Eto, tako jer sam iz sportskog topića trebala ući u čipkasti, trash grudnjak, koji bi, za promjenu, istaknuo moje obline, a tenisice za trening zamijeniti plesnim cipelicama, i to no ne bilo kakvim, već onim debelih platformi, visokih potpetica, nalik na one iz najmračnijeg striptiz kluba. Tih godina u Zagrebu nije postojala niti jedna trgovina sa seksi donjim rubljem, barem ne takva kao u Hollywood-u pa pretpostavljate da se meni povraćalo dok sam s kolegicama s edukacije obilazila strip shopove u potrazi za komadićem odjeće koji će naglasiti “naš” seksipil. Srećom, broj noge mi je bio kao u Palčice pa sam se uspješno, neko vrijeme, izmotavala kako su mi sve cipele prevelike i kako ću ja radije biti bosa, jer sam si tad i najviše seksi. Istina da, ali tek kad jednom upoznaš snagu vlastitog seksipila kroz osjećaj, a ne kroz pogled u “namontirana” usta ili umjetne grudi koje su eto seksi, jer su velike. Oduvijek sam vjerovala da sam seksi sama po sebi, jer eto imam prćastu guzu i lijepo oblikovano tijelo, i još pritom nisam po prirodi baš nešto sramežljiva, tek kad sam se u potpunosti izložila nelagodi i sramu prilikom prihvaćanja vlastitog seksipila i njegove snage, odbacivši sve predrasude koje sam do tada imala o cipelama na potpetice iz strip filmova i čipkastog rublja, mogla sam uistinu prihvatiti taj snažan osjećaj. Nedugo nakon toga, nisam ušla u cipele već sam ponosno kupila one “hard core” čizme koje je do tad malo ljudi u Hrvatskoj uopće vidjelo. Ovu priču kroz tjelesno iskustvo mogu razumjeti samo one žene koje su to probale i, baš poput mene, prošle tu metamorfozu o kojoj pričam. Mnoge koje su i doista na prvu izgledale seksi, na tim potpeticama vrteći svoj prvi krug bokovima, nisu se nimalo tako osjećale. Taj osjećaj trebalo je pobuditi i osvijestiti, a da pritom ne misle da čine ništa loše, jer ne, ne plešu muškarcima u krilu, niti u bilo kojem strip baru već u polumraku dvorane čiji samo zidovi skrivaju njihove najdublje tajne, strahove i sram.
Kako uopće razumjeti ovo o čemu ja pričam? Pokušajte uzeti vlastitu ruku, zažmirite i neka ona nježno klizne svakim zavojem na licu, neka nježno prođe svakom krivuljom vašeg tijela… I??? Kako se osjećate? Vjerojatno nelagodno jer cijeli život pratimo odraz tijela u ogledalu, ali ga ne učimo osjećati i zapravo nije nam nimalo ugodno dotaknuti ga, iako nema nekog posebnog razloga za sram. Da ste kojim slučajem slijepa i da ne vidite taj osjećaj bio bi sasvim ugodan i zapravo jedino je što vam omogućuje kontakt s vlastitim tijelom jer ga ne vidite. E sad već ima smisla.
Sram je samo jedna u nizu od emocija koje godinama pospremamo u ladice, izbjegavamo ga i potiskujemo, a ples, kakav god da on bio, savršena je metoda istraživanja koliko smo zapele na tu temu.
Mnoge moje klijentice na isti se način izlažu vrlo neugodnoj emociji straha jer se u tridesetima ili pedesetima nađu pred izazovom penjanja na šipku ili još gore, okreta naglavačke, a strah i nepovjerenje u tijelo su veliki pa je nezamislivo na prvu da je takvo što uopće moguće. Strah je godinama blokirao njihovo tijelo i naravno da to isto tijelo nije moglo ništa.
I mogla bih još satima pisati o neugodnom sramu i svim pobjedama ove doista toksične emocije, no neka ću iskustva čuvati za svoju knjigu.
Kao zaključak, istaknut ću važnost tjelesnog iskustva svake emocije pa tako i emocije srama jer tek tada kad skinemo svaku masku sa sebe, otpustimo svaki otpor i duboko osjetimo vlastito tijelo možemo znati koliko se zapravo sramimo.
U jedno sam sigurna, da smo kojim slučajem odrastale u slobodnijem okruženju gdje se poštuje kult tijela i njemu pripadajućih emocija, mnoge bi nam stvari bile jednostavnije, a sigurna sam da bi u glavi itekako bile zdravije.
Upamtite, svaki taj krug bokovima, kada savladamo nelagodu ili sram, biološki podiže razinu oksitocina i navlači osmijeh na lice, a taj je osmijeh rezultat predivnog osjećaja ljepote, seksepila, snage i slobode. Probajte ga osvijestiti, jer od tog trenutka osjećaj u vlastitom tijelu više nije isti, a sram gotovo i da više ne postoji.
Autor: Ana Kuhanec Brašnović
