Razmišljajući tako što će biti moja sljedeća tema, nakon srama, nekako logičan slijed bila bi brutalno iskrena kolumna o strahu o kojem mnogi ne pričaju, a s kojim se, kao i svaka žena, uspješno ili manje uspješno i sama nosim. No, strah će još malo pričekati, jer ono o čemu sam oduvijek željela pisati je SAMOPOUZDANJE koje si svi tako silnoooo želimo. Uvijek aktualna tema o kojoj će svatko govoriti iz vlastitog iskustva i, vrlo vjerojatno, na potpuno drukčiji način.
Oni koji me poznaju jako dobro znaju moju teoriju koja u praksi itekako drži vodu. Vrijeme je da u današnjoj kolumni pišem o tom jedinstvenom iskustvu, koje kad jednom osjetiš sigurna sam, ništa više ne može osporiti.
Htjeli mi sebi priznati ili ne, većina nas još u djetinjstvu nema zadovoljenu primarnu potrebu sigurnosti niti zna išta o primarnim potrebama koje još usvajamo ili ne usvajamo kao klinci.
Naši roditelji, nažalost, nisu imali pojma o tome, no mi danas, kao nove generacije, ipak imamo priliku s vlastitom djecom zadovoljiti istu, upravo – radom na sebi. Pitanje je samo možemo li to i kako, ako to same nismo imale? Ja vjerujem da ipak možemo uz edukaciju o emotivnoj evoluciji koja danas iskače iz paštete na svaku temu osobnog razvoja. Pitanje je možemo li, bez obzira na nezadovoljenu primarnu potrebu sigurnosti, biti samouvjerene? Možemo, jer samopouzdanje ipak stječemo tijekom cijelog života i njemu težimo u ljubavi, na poslu i u svakom segmentu našeg života.
Krenimo redom, još kao klinke možda prvi kontakt sa samopouzdanjem dobivamo kroz sport vlastitim postignućima i uspjesima. Tako je i u školi, dobre ocjene – dobar status pa brojni uspjesi, nadalje faks, dva ili tri, ili uspješna tvrtka, njih dvije ili tri, može to biti uspješno ostvarivanje kroz posao koji volimo ili ne volimo, ali bitan je uspjeh koji postižemo koji će svakako imati utjecaj na naše samopouzdanje. Jer, imati neki status i prihvaćenost u društvu kao i potvrdu ili priznanje da smo nešto u životu napravile kako treba, podignuti će taj osjećaj samopouzdanja koji svakome godi i laska.
No, jesmo li se ikada u životu zapitale da sve to nemamo na što bi se sveo osjećaj vlastitog samopouzdanja ili ga možda uopće ne bi bilo?!
Kao i sve moje teme koje povezuju emociju i tijelo, na primjeru samopouzdanja možda sjedne priča o “kultu tijela”, ali u onom pravom smislu. Ne kultu tijela kojeg ću bildati u teretani kako bih izgledala ljepše u odrazu ogledala, savršeno isklesanog tijela, već osjećaju kojim se budim, kojim živim u tom istom. Kada tjelesnim iskustvom doživim osjećaj samopouzdanja, bez da sam pritom moćna i obrazovana, uspješna poduzetnica ili majka, da sam samo ja – Ja.
To većina mojih klijentica itekako dobro razumije. Uz sve fakultete, uspješnu karijeru, sređen ili nesređen ljubavni odnos, dobar izgled u koji su godinama ulagale, ili su pak sretnice koje su genetski predispozicionirane, tek kad su prihvatile svoju nesigurnost, koju su donedavno kompenzirale s tim samopouzdanjem, i sredile odnos sa samom sobom, uspješno odmaknule sram i prošle “moju malu školicu” tjelesnog iskustva o samopouzdanju mogle su reći “e tek sad razumijem o čemu ti pričaš kad pričaš o samopouzdanju.”
Vjerujem da ste i same ponekad bile okružene ženama koje su eto fizički možda ljepše od drugih, a nemaju samopouzdanja?
Ljepotu i samopouzdanje o kojem ja pričam uistinu moraš osjetiti jer taj predivan odraz u ogledalu i onim najljepšim ženama ponekad ne znači apsolutno ništa. Vjerujem da ćete se složiti sa mnom, iako su nama prelijepe, same sebi nisu i stalno će tražiti novu temu za korekciju na licu ili tijelu, jer se eto ne vide, a još manje osjećaju tako.
Bitan je odnos sa samom sobom, žene drage, i uvijek je lijepo čuti potvrdu drugih za kojom čeznemo jer je možda u djetinjstvu nismo imale mnogo puta, ali najbitnija je ipak ona potvrda koju si daješ i osjećaš ti sama. I eto, dolazimo do toga da nije stvar u vidjeti, nego osjetiti!!!
Prošli je utorak na moj trening “velikih cura” koje plešu ka tom osjećaju samopouzdanja već koju godinu, uletjela jedna pomalo uplašena Kristina, koja je tek na početku svog putovanja. Došla je na odradu jer na svoju grupu nije stigla i, onako samozatajno, gledala ostatak žena koje su, zbog eto većeg i dužeg iskustva kao i snažnijeg osjećaja, bile koji korak ispred. Vjerojatno nije ni sanjala da ću je izvesti pred njih i reći neka i ona danas pleše.
Probajte zamisliti osjećaj koji nije nimalo ugodan, jer htjele priznati sebi ili ne, nije lako stati pred grupu žena koje danas možda prvi puta vidim i zaplesati tek tako jer je moja instruktorica to tražila od mene.
Tjelesne senzacije lupanja srca, treme, znojenja ruku itekako svima dobro poznate u tom trenutku, a samopouzdanje koje sam mislila da imam, istopilo se iste sekunde.
U tom istom trenutku moram još i zaboraviti na sve te žene koje me gledaju, moram slušati muziku tijelom i prepustiti se samoj sebi i plesati!!!Kako je to moguće???
Ples je, tvrdim, kao i vožnja biciklom, kao i skijanje. Nakon tjedan dana završene škole skijanja, zasigurno neću biti skijašica sigurna u sebe, već ću skijati godinama da steknem samopouzdanje na skijama i da osjetim tu sigurnost u sebe na njima.
Jedna je jedina razlika jer eto, plesom prepuštanjem svim tim predivnim emocijama i uspješnom prevladavanju onih neugodnih koje me koče, dopuštam sebi da osjetim i nađem tu vlastitu sigurnost. Tada mogu doista upoznati i zavoljeti sebe bez cenzure i osjetiti tijelom onaj životni osjećaj samopouzdanja.
Nego, vratimo se na Kristinu s odrade, koja je uspjela, otplesala je pred ostatkom žena koje nisu njeno sigurno okruženje, već žene koje prvi puta vidi i koja je, vjerojatno tek nakon što je stigla kući, shvatila koliko je veliki korak napravila za sebe i svoj osjećaj samopouzdanja.
Skinula sa sebe teret bilo kakvih očekivanja “onih drugih” i, kako kaže, napravila mali korak za čovječanstvo, ali veliki za sebe samu.
Godina pričam kakav je osjećaj kad plešem, jer bez obzira na publiku, na televiziju koja možda snima, na bilo koga oko mene u tom trenutku, ja sam u svom svijetu i to na samom njegovom vrhu jer mogu doista sve. Ne postoji nitko drugi! Sram i nesigurnost više ne postoje, postoji samo osjećaj vlastite ljepote koji struji tijelom, ali daaaa, osjetite ga tijelom, neopisiva snaga i sloboda da budem ono što uistinu jesam – JA SAMA!!!
Nema toga fakulteta, ovog ili onog životnog uspjeha koji može dati veći osjećaj samopouzdanja od onoga koji osjetiš tijelom jer u konačnici tek ga tada vide i osjete svi drugi oko tebe.
To je sigurnost u samu sebe i vjera koju ti više nitko ne može oduzeti. Da me ne bi krivo shvatile, ne pričamo o plesnom performingu koji se isto tako lako istrenira, jer i on može postati rutina pa je tada naše samopouzdanje pomalo “fake”.
Ja govorim o osjećaju kada naučimo prihvaćati i voljeti sebe, bez tendencija ka uspoređivanju s drugima. Jer sigurno negdje na ovome svijetu netko ljepše izgleda ili pleše bolje od mene same, ali moj je osjećaj jedinstven i samo moj, a ja sam u tom istom autentična i samopouzdana bez da mi itko to treba potvrditi.
Na nama je još samo da taj osjećaj učimo živjeti u svim sferama našeg života, van naše dvorane i pozornice na kojoj plešemo.
Autor: Ana Kuhanec Brašnović
