Iza nas su dani posta i odricanja, a danas je sve podređeno slavlju Isusova uskrsnuća u krugu najbližih. Nakon 40 dana posta i odricanja vrijeme je za bogate blagdanske stolove, pisanice i razne druge narodne običaje.

Uskrs ili Pasha je najveći kršćanski blagdan. Pinca, sirnica, kuhana šunka, hren i rotkvica te blagoslov istih mnogima su glavna asocijacija na ovaj dan, no ovo vrijeme treba također iskoristiti za oživljavanje tradicionalnih vrijednosti i običaja.



Tuckanje pisanicama, gađanje pisanica kovanicama, traženja sakrivenih pisanica po kući ili u travi izvan kuće samo su neke od igara koje će danas razveseliti sve ukućane. U igri tuckanja jajima svaki sudionik uzima svoje jaja i bira svog protivnika. Jaja se jedno u drugo tuckaju vrhovima, a pobjednik je onaj čije jaje ostane cijelo te on nastavlja igru.

Kako je ovaj blagdan u znaku rođenja i ponovnog buđenja prirode, nekad se Uskrs smatrao savršenim trenutkom krštenja, ali i obnove zavjeta. U neki krajevima vjernici i danas formiraju povorku koju predvodi osoba s raspelom – pohod raspetnika ili križičara, a cijela svečanost je u znaku pjesme.



Osim pisanica, uskrsne običaje prate i motivi zečića i pilića, koje povezujemo s buđenjem prirode. Iako svi razumijemo pile kao simbol rađanja, koplja se lome oko sveprisutnog zečića. Zec je u hrvatskim uskrsnim običajima noviji motiv, a preuzeli smo ga iz nekih europskih zemalja, gdje je poznat kao pratilac staronjemačke boginje plodnosti – i upravo je to poveznica s Uskrsom. Tako su se zečevi kao uskrsni simbol počeli koristiti još u 16. stoljeću u Njemačkoj.

Kao i ostali blagdani niti Uskrs se nije upio oduprijeti komercijalizaciji, no čini se da većina vjernika unatoč tome iz godine u godinu na današnji dan ostaje pri starim običajima i onom najvažnijem – plemenitosti.

Sretan Uskrs! Svima želim radostan i blagoslovljen Uskrs u krugu obitelji. Izvadila sam sve bojice, aplikacije i ukrase koje sam donjela iz Amerike i njima ukrasile sve osim zidova u kući. Nek se zna da je Uskrs i da ga slavimo.

Kad sam bila mala, mama je godinama kupovala bratu i meni žive male piliće u vrijeme Uskrsa. Jedne smo godine imali čak i pačiće. Sreći nije bilo kraja. Još uvijek se sjećam onog njihovog toplog nježnog mirisa paperja i jutarnjeg cijukanja. Držali bismo ih u kući sve dok ne bi toliko narasli da su iskakali iz kutije i cijeli stan u času pretvorili u svoj privatni toalet. Tata bi redovito ujutro prvi nagazio na minu. Tad više nije bilo pomoći i uzalud bismo ga pokušala uvjeriti u izreku da to donosi sreću. Mama i tata bi ih bez imalo emocija deložirali na selo kod bake i uvjerili nas da im je tamo najbolje i da su na sigurnom. Nakon par mjeseci ti mali pilići bi postali dio asortimana nedjeljnog obiteljskog ručka, a kad bi ja to saznala, redovito bi upadala u depresiju i sigurna sam da i danas osjećam traume i posljedice istog. Stvarno, sada shvaćam koja je sreća da više ne kupujemo piliće za Uskrs.

Također, svečano vas obavještavam da su gotovo sve rupe na cestama u Splitu popravljene i da sa svojim Ferrarijima dođete u Split na kavu. Sad je vožnja Splitom prava milina i čak mi se čini da sada brže stižem do odredišta po gradu. Hvala Bogu da nam gradonačelnik ne vozi džip, ne bi nam nikad popravili ceste. Predlažem da svi gradonačelnici u Hrvatskoj počnu voziti Ferrarije pa će nam sve ceste biti popravljene.

Ima još jedan problem, znate one kockice kojima popločavaju pješačke zone? Ja bih to zakonom zabranila i odmah vam je jasno da u tom gradu ne vlada gradonačelnica! Koliko li sam samo petica ostavila između tih kockica… A koliko puta mi je cijela cipela zapela da bih je jedva izvukla i vratila na nogu. Jedino postolari imaju koristi od toga i nitko više. U gradu je time popločan cijeli dio od crkve Sv. Dominika do Marmontove, točno moja najkraća jutarnja ruta prema uredu. Uredno godinama izbjegavam pješačiti tim djelom i sad sam sigurna da zato svako jutro kasnim na posao!

Obzirom da je polovica stanovnika u ovom gradu ženskog spola, zamolit ću gradonačelnika da prošeta gradom u potpeticama pa će možda nešto napraviti i po tom pitanju, a meni će napokon ostati cipele na nogama i lova za postolare u džepu.

– Uz slavlje Uskrsa najčešće se vežu brojni simboli i običaji koji variraju od zemlje do zemlje. No većini je zajedničko ukrašavanje pisanica. Rimska poslovica kaže: "Sav život dolazi iz jajeta". Običaji darivanja jaja bili su rašireni među germanskim i slavenskim narodima. Darovana pisanica na Uskrs, prema narodnom vjerovanju, donosi sreću, a taj običaj počeo se širiti oko 1000. godine,- rekao je prof. Josip Barlek, viši kustos u Etnografskom muzeju u Zagrebu.

Pisanice, zečevi i pilići 

Uskršnje pisanice ili bojama ukrašena jaja specifičan su običaj vezan uz Uskrs. Česti simboli jesu zečevi i pilići. Uskrsni zec, simbol je plodnosti dok su pisanice – simbol života.

U hrvatskoj je uskrsnoj tradiciji prisutno bojanje jaja, tj. pisanica koje su osim simbola života bile i tradicionalan dar. Često su si ih, govori prof. Barlek, međusobno darivali zaljubljeni s ljubavnim motivima primjerice srcem, dva goluba ili porukama poput onog iz Međimurja: „ovo se jaje za poljubac daje“. Osim ljubavnih, ima i onih religioznih, kao i prigodnih čestitki za zdravlje, sreću, plodnu zemlju…

U Podravini se, pak, njegovao i običaj da djevojke svoje dobivene pisanice stave na prozore, dok su mlade u Dubrovniku zaručniku darivale tucet jaja, a budućoj svekrvi bi ispekle pletenicu od tijesta.

Uskrsni krijesovi i pohod raspetnika

U sjeverozapadnoj Hrvatskoj često se pale uskrsni krijesovi – vuzmenke. Prije se vatra palila tako da je svećenik potpaljivao gubu koja raste na drveću i panjevima ili se pak palila trenjem dvaju drveta čime bi nastala sveta ili živa vatra.

Nakon paljenja vatre i blagoslova, muškarci su palili svoj komad drveta i nosili blagoslovljenu vatru kućama, a ostatak bi vjernika ušao u crkvu. Dakle, svetu vatru koju je Bog zapalio među ljudima treba donijeti u svaki dom kako bi On bio prisutan u svakoj kući.

– Na području srednjeg dijela gornje Hrvatske, posebice u Zagorju i Prigorju, postoji pohod raspetnika ili križičara. Tamo su sve do 1954. godine crkvena slavlja Velikog tjedna bila prijepodne, a raspetnici su nakon svečanosti uskrsnuća obilazili sela. Ušli bi u kuću ili stali pred nju, čekajući da ukućani izađu van te su svakome nudili raspelo da ga poljube. Ukućani bi ih darivali novcem, a mlade snahe rupcem, ispričao je kustos.

U nekim hrvatskim krajevima, kao primjerice u okolici Zagreba zadržao se i običaj umivanja cvijećem, prije svega u vodi s ljubičicama ili biljem na Veliku subotu, iako to neki rade i na Cvjetnicu. To se čini da bi lice bilo lijepo i da bi osoba bila dobrog zdravlja.

Slavlje Kristova uskrsnuća

Na Veliku subotu odlazi se na svečano bdjenje u crkvu i ondje se čeka Uskrs. Toga dana tradicionalno se blaguju šunka, jaja i mladi luk. Prije blagovanja, hrana se odnosi u crkvu na uskrsnu misu gdje je svećenik blagoslivlja. Potom vjernici odlaze kućama na uskrsni objed i slavlje Kristova uskrsnuća, a sve s vjerom u novi početak i novi život!

Blagoslovljen i radostan Uskrs!