Sretno, sine!

Budim se jutros rano. Vani je još noć. Pregledavam još jednom tvoj kofer kako bih provjerila jesu li sve tvoje stvari na broju. Preispitujem sama sebe nisam li što zaboravila? Ma, valjda nisam, pa nije ti ovo prvo višednevno putovanje, imaš ih već popriličan broj iza sebe i svaki put isto, s punim srcem spremam ti dresove, peglam klupske majice. Jedini dio peglanja u kom uživam su tvoje stvari sine.Budim te.Iako je vani potpuni mrak s punim srcem oblačiš na sebe klupsku trenirku, spremaš se bez imalo prigovora i požuruješ me, iako nam se nigdje ne žuri… Sve stignemo, nas dvoje uvijek sve stignemo…

Dovozim te na parking, ekipa već čeka. Obučeni u boje kluba svi kao jedan, zadovoljstvo mi vas je gledati. Te velike dječake, a ustvari još uvijek su djeca…Iako si već velik dječak ipak mi daješ zagrljaj prije puta, nije te sram ekipe, briga te jer mama je mama…
Izgovaram ti naglas uvijek svoje isto, prije putovanja: “Sretno sine, čuvaj se… Zapamti, svaka utakmica je nova utakmica i svaki gol je novi gol, daj sve od sebe…”

Sjedaš u bus pored svog frenda, gledam te. Gledam tu djecu, iako je vani mrkla noć oni su sretni, veseli, radosni i nadasve nabrijani jer još jednom idu na parket braniti ime svog kluba…

Ulazim još jednom u autobus kako bih svima još jednom samo rekla: “Sretno, dečki!”
Autobus zatvara vrata, kreće, mašem ti i kao i uvijek gutam knedlu u grlu i susprežem suze. Nije mi lako, ali borim se sama sobom.

Vozim se kući razmišljajući o tebi.

Razmišljam koliko sam sretna što te imam, koliko si divno i odgovorno dijete.

I uvijek si postavljam isto pitanje u glavi: “Bože, čime li sam te zaslužila takvog?”

Kroz glavu mi prolaze oni tvoji prvi treninzi, prve utakmice kada si jurio kao muhica po parketu jer tada nisi znao tko ti glavu nosi.

Kroz glavu mi prolaze one tvoje duboke oči i pogled pun suza jer ti više ne želiš biti ljevak, jer želiš biti običan kao i svi drugi (misleći na dešnjake). Tada se uvijek sjetim svojih motivacijskih govora i objašnjenja kako si poseban upravo zato što si ljevoruk i kako su većina velikih svjetskih umova bili ljevoruki. Tumačeći ti kako smo ustvari rijetki i kako nas malo ima, sve samo da te ohrabrim i dignem. Ma, sve samo kako bih ti olakšala male krize koje se tada za tebe bile velike kao svijet.

Dolazim kući i letimično očima prelazim po svim tvojim osvojenim medaljama, turnir ovaj, turnir onaj, tekma ova, tekma ona, grad ovaj, grad onaj, ima ih popriličan broj. Gledam ih s toplinom u srcu i nekim skromnim ponosom jer skoro pa sve tekme smo prošli skupa, sami nas dvoje i svaki tvoj zabijen gol je bio i moj gol i svaki tvoj promašaj je bio i moj promašaj. Svaki put kad si tresnuo na onom parketu je i mene boljelo i nebrojeno puta mi je došlo da se strmoglavim niz one tribine na parket kako bih te podigla i ohrabrila te, ali ne – ne smijem, tu je trener.

Sa smijehom u sebi razmišljam o tekmama kad dobivaš lopte kako bi zapucao neki i gol i kako bih uvijek nekako žmirila dok pucaš jer s tom lijevom rukom nisam nikad bila na sigurno u kom dijelu gola će ta lopta završiti, a sam si mi priznao da ponekad ne znaš ni ti sam jer imaš neku svoju strategiju u glavi gdje se puca s krila. Strategiju koju samo ti razumiješ, ja to ne kužim ni dan danas ma koliko god si se svojski trudio objasniti mi.
Žao mi je mali, mama ti ne kuži, ali ti lupaj po svome jer dobro ti tako ide.

I ponekad se zapitam kuda li će te život odvesti, u kom smjeru i pravcu, ali nekako ne brinem, imam taj feeling za tebe da će biti sve dobro, da ćeš uspjeti jer si mali dječak koji nosi u sebi veliku mudrost, a i mama je tu uvijek kao motivator i podrška, ona sigurna luka koja te štiti da se skloniš od bura i nevera… Ne brini, imam povjerenja u tebe…
Vraćaš mi se kući kroz par dana. Prazna mi je kuća bez tebe. Otišao si na još jedan veliki i jak turnir braniti boje svog kluba.

Jedino što ti mogu reći je: “Sretno sine! Voli te mama…”