Hodam ja ovih dana po ovoj našoj ciči- zimi, jašem sibirski val hrabro niz Preradovićevu kad sretoh i prepoznah ispod svih tih kapa i šalova starog znanca.
Stasit, visok momak, šarmer, Dalmoš, prepoznaš ga po paradnom hodu, prepun sebe gazi on po toj bljuzgi ususret meni.
– Hej, Sanjo, pa di si mi, kako si? – on će sav razigran ispod te svoje burke.
– Ma dobro je, neka otopli bit će i bolje, što ima kod tebe prijatelju – pitam ja.
– Evo, dobro je… Zima je lipo stegla, al može stati…
Pohvali se on onako šeretski ispod te kape, zaigra mu oko, sav sretan da se u tih 20 sekundi mogao onako poludvosmisleno, indirektno pohvaliti svojim Veseljkom koji je i na kiši i na vjetru uvijek stajao pravo. A volio je to istaknuti uvijek. Kao da je konstantno govorio: „Viđe ga kako je lijep i velik!”
Vremena se mijenjaju, ali očito ne i priča koju je i onda govorio na repeat, dajući uvijek prednost svom vršnjaku u gaćama što je ubrzo dovelo do toga da isti postaje sinonim za vlasnika.
Od velike želje za pozornošću i prešutnom pohvalom, udivljenjem ili čim sve ne, i još veće nesigurnosti, omaklo mu se, sirotom, u vlastitom PR. Tako to često biva, trenutci nesigurnosti i nepažnje i preraste ih i vlastiti penis.
Ne znam stvarno kad je Bog više kaznio muškarce – u trenutku kad je davao velike ili kada je davao male.
A stvarno znaju biti opterećeni nepotrebnim. A kad su ljudi opterećeni nebitnim i puni digresije, kad ne znaju prioritete i ne žive vrijednosti, onda su im i takvi rezultati.
Za dobro jutro!
Ili ono, kad se ujutro probudite i onako, gotovo u snu, pogledate na mobitel da vidite koliko je sati, a iz mobitela iskoči penis – nečiji penis – za dobro jutro! … Po mogućnosti fotkan tako da izgleda što veći i duži… I još par fotografija istog tog penisa da ne pomislim da je „gospodin xy“ slučajno to skinuo s interneta nego da je to nj- e-g-o-v-o, osobno vlasništvo, na njemu izraslo, kao da mi žene ne znamo da ti dijelovi tijela mogu biti veliki, a isto tako znamo da mozak može biti mali i da svijest može biti sužena… Kao u ovom slučaju.
A ne… On tako ne misli… Misli da takav mora biti, mora biti snažan, odvažan, hrabar, mora biti poseban, izuzetan, izvrstan, moćan, mora biti muško, mora on njoj/njima/nama/svima (i svima na fb) pokazati tko ima najvećeg… Hm… On je pravi muškarac… On mora biti najbolji! Najjači! Najvažniji – direktor svemira.
I taj siroti ustrašeni nesigurni grubijan od muškarca misli da se direktor svemira postiže na mišiće, ognjem i mačem i što većom toljagom. On misli da je većom toljagom je lakše onesvijestiti ljutu protivnicu – ženu! Pridobiti je, pokoriti je, osvojiti je, podrediti je, učiti je sredstvom, iscijediti je, učiti je publikom koja mu se divi i podržava ga (jer on ne podržava i ne na zna kako podržati sam sebe), učiniti je krivom za odluke koje joj namećeš (…i kad se izjalovi imaš koga kriviti i istresati se), manipulirati.
Foto Marijo Poje – Sanja Tatalović
Izdržljivost, dugotrajnost, akrobacija…
Imaš sredstvo koje ti drži logistiku i radi operativu, prljave poslove oko kuće, dok ti skupljaš bodove i dičiš se svojim velikim toplim srcem dajući joj, lukavoj sretnici, krov na glavom, meki krevet u kojem mora biti sretna i uvijek spremna jer je odabrana od mnogih koje bi rado utrčale na te meke plahte da sudjeluju svojim tijelom, često bez prethodne najave u tvojoj vlastitoj seksi paradi u kojoj plješće sobi i svojim ljubavničkim uradcima bez osnove. DA ona bude oduševljeni svjedok dok ti sebi dokazuješ izdržljivost, dugotrajnost, jako srce, akrobatske sposobnosti, dokazuješ kako si spreman reproducirati lajne s pornića i biti tako prljavo, bezobrazan i in… Još samo fali kamerman i dobro osvjetljenje i ti bi mogao doista konkurirati nekom porno glumcu u nekoj produkcijskoj kući…..
Woow… Mogao bi se time uzgred pohvaliti i pred prijateljima u nekom vikend pijanstvu. pa da vidimo gdje smo sada u zrelijim godinama… Kakav je to muškarac ak’ nije bolji od frenda, ili nema većeg ili veću kuću, više novaca i bolji auto i nije više žena pokrstio, a još mu se diže…
Druškane, u krivu si!
Vjeruj mi!
Drugi način da porobiš i osvojiš protivnicu i da joj pokažeš tko je ovdje gazda jest da joj imputiraš da je nemoćna jadnica, udavača, željna tvoje dječice, a ćeš je sljedeći moderne skandinavske trendove ponašanja, nakon kratkog, rutinskog i površnog urona ispratiti do izlaznih vrata i promijeniti posteljinu koju nisi niti znao uprljati jer… ti si.. ti si… nedostižan pehar – tako moćan i velik, nedodirljiv… Zapravo, ti si osoba koja nema drugih stremljenja ni svetinja doli sebe i svog hedonizma koji je, a to i vrapci znaju, izravan put u eroziju ljudskog duha i prosječnost, upravo ono čega se groziš.
Tu mačku koju vrtiš u glavi, s kojom bi kakti sve, nikad nećeš sresti… Ona živi negdje duboko u TV-u koji je u dnevnom boravku tvoje podsvijesti… Tak’ da ti mogu reći da niš’ od toga. Al’ znam da ćeš pristati na neku koju ćeš nesvjesno maltretirati što nije takva kakvu si sebi zamislio, tvoja frustracija sve će jače pritiskati tvoje latentne psihopatske tipke koje će ti i život i vezu bojati u tamno.
Sintetika – život, određen formom, a ne sadržajem, tvoja gospođa u bogobojaznom stavu mirno pred tobom, djeca potisnutog djetinjstva, ti neprisutan, nedosanjanih snova, mijenjaš ljubavnice na poslovnim večerama posla kojeg želiš promijeniti. Perfidno zlostavljanje. Sebe i drugih. Sado/mazo.
Zato već sad manje gledaj TV i manje se gledaj u ogledalo u teretani.
