Javljam se, evo me…
Toliko sam očvrsnula, a istovremeno oslabila. Shvatit ćeš kad pročitaš. Kad je nemoguća situacija, uvijek ti hrlim, a zapravo, priznajem, tada i najbolje funkcioniram. Ma, nije važno što je cijela zavrzlama, napetosti, sljedovi, procedure… To je moje polje u kojem se snalazim, samo trebam “zagristi” ili se naći i biti gurnuta.
Ipak, sad trebam pomoć. Zato se i javljam, jer kad opišem što me sve snašlo, proradit će tvoji prijateljski klikeri i neću ja sad uzalud roman ispisati, zar ne?
Imaj strpljenja i čitaj, jer birokracija, administracija, u koju sam tek malo zagazila, pitanje je što me još sve čeka? Nema kraja kad si u tim vodama, zato te molim pomoć. Valjda bi i beton pukao da padnem.
Pišem ti baš sad, prije nego krenem u daljnje nedjeljne obveze i aktivnosti, točno u pauzi između ručnog pranja veša, pa sve do kuhanja, ako to što radim mogu prozvati kuhanjem…
Sve dok ne krenem mailati po pitanju novoga inozemnog posla (UK i Azija imaju prednost, ali ne sve zemlje, SAD i Kanada nedostižne poslastice), čistim mailbox jer primam pedesetak mailova newslettera svakodnevno. Pretplatila sam se za razne poslove, od struke, do dadiljanja i njege. Neke hoću, a većinu neću. Uvijek prvo brišem koje neću (prodaje i ponude, potom apliciram na poslove), čim negdje nešto mailaš, dobiješ sijaset raznih prodajnih ponuda. I to užasno umori, oči titraju. Tako i treniram jezik, inače, bih ga zaboravila. Pa rekoh sebi, moram odmoriti noge i ruke, glavu razbistriti i najbolje je da opišem slijed događaja i prisjetim se. Zato sam odlučila malo detaljnije opisati moju zavrzlamu, ujedno molim poneki savjet, ako ti se “omakne”, svaki je dobro došao.
Danima sam, i prije toga što mi se sve dogodilo, što ću ti ispričati, nervozna na više polja. Naime, ugovor o radu mi je na određeno vrijeme, do kraja projekta. U međuvremenu je investitor produžio rok izvođenja. Moram ti skromno prenijeti izjavu radne kolegice koju je izrekla za moje zasluge gazdi kad nas je obišao.
Sada ništa ne znam, hoću li biti raspoređena na druge poslove, jer je sve vezano sa seljenjem u neki drugi grad ili će mi zahvaliti do jeseni, da me ne trebaju. U sezoni sve staje pa i gradilišta, ne smije se raditi u turističkim zonama… Baš ništa ne znam.
Kod mene stresova koliko ne možeš ni zamisliti. Od stanovanja, u smislu doći i otići do lokacije, a o biti unutra, na lokaciji, to je posebna priča. Jednostavno sam umorna, jer nije lako od 7 do 18 i duže biti u vrelom kontejneru, na vrhu brda gdje se samo prašina diže, neprekidno, rijetko prestaje… Disati se ponekad ne može, vrela prašina.
I tako već mjesecima, iscrpila sam se. Jedan jedini kemijski toalet na stotinjak ljudi, bez pitke vode. S tim da kad dođem u iznajmljenu sobu, koju plaćam 1500 kn mjesečno, nemam ni ventilatora. Kupiti neću, dovoljno je što sam zimus kupovala grijalicu i platila dodatno struje.
Čim stignem, samo se brzinski poskidam, lice i ruke od prašine isplahnem, potom sjednem u mrak, spustim žaluzine i često zaspim sjedeći. Ili se naslonim da nešto napišem i zaspim, ili telefoniram samo ono što baš moram, ne idu mi ni riječi od iscrpljenosti.
Tako do kraja tv dnevnika. To je znak da uletim na tuširanje, do tada mi se temperatura tijela stabilizirala. Pola sat,a do sat odmora, pa idem na brzinu nešto napraviti za jesti, ne smije trajati dulje od petnaestak minuta jer sve drugo je mojoj gazdarici prekomjerna potrošnja plina.
Sjednem, jedem i gledamo seriju u dnevnom boravku, u sklopu je dio kuhinjskih elemenata. Nemam ni tv, ni grijalicu, ni ventilator. Točka! Ništa me ne pitaj, jer je sve samo sol na ranu. Ali me grizu komarci, bube i leptiri koji lete, nema mreža niti ikakve zaštite, sjedim na propuhu. (Uši su mi upaljene, oba uha. Doktor rekao neki dan na pregledu).
U pauzama serije operem suđe, ne samo moje već sve što zateknem. Uglavnom, nema previše, malo komentiram događanja ili odjeću ili prostor, isključivo serije. No, dok sjedim i gledam tv serije, vrlo često doslovce zaspim za stolom sjedeći na vrtnoj stolici, jer drugih stolica nema. Zato i idem oko 22:30 na spavanje.
Ustajem u 5:30. Odmah kuham kavu. I za popiti, dok se oblačim, i za termosicu, pravim sendviče. Kupila sam malenu torbu frižider, manji ruksak, sve stane.
Tiho, na prstima, hodam po stanu. Obučem se i prelazim pedesetak stepenica do ulice, veći parking, pa stotinjak metara uzbrdice od 70% i onda tristotinjak nizbrdice oko 45% . Znaš, povratak je sve isto, ali obrnuto, kada se crknuta vraćam s posla – hodanje mi je “šlag na tortu”. Budem samljevena totalno.
Po mene dolaze na glavnoj, donjoj cesti, sve ostalo su uske jednosmjerne labirintske strme ulice. Vozimo se do gradilišta dvadesetak i više minuta, ovisi o prometu. Tako to cijeli tjedan, svaki dan isto, odnosno jednako, osim vikenda kad pokušavam nešto sebi ugoditi. Prijevoz nam je u zadnje vrijeme kamiončić koji je toliko prljav da u njemu jedva dišem.
Danima tako. Prošli tjedan mi nije bilo dobro i ranije su me dovezli, zaspala sam oko 17:30 pa sve do jutra. Otvorim oko, vrti mi se u glavi, bila sam loše i čim sam osjetila kako mogu hodati, otišla na hitnu. Litra infuzije za oporavak! Čak se i gazdarica uplašila pa mi je mjerila tlak, približili se gornji i donji. Mirovala sam i pješice, pa busom do hitne. Tamo su me izbušili i napravili ikebanu, 8 puta je njih četvero bockalo da mi prištekaju infuziju, svatko po 2 puta, a između njih i doktorica. Kaže da premalo pijem tekućine i zato je došlo do suženja, obećala sam piti oko 3 litre tekućine dnevno. Eto, sada stalno pijem i imam nekoliko raznih sirupa, jer mi baš ne ide čista voda. A manje sam pila, jer mi se gadi ići u kemijski toalet.
Sve ima svoju cijenu a svako zašto neko zato. Ali, znaš ti mene. Nikad se ne žalim. Čekaš nastavak?
Ma sve to što sam navela je uvertira za sljedeće nemoguće situacije.
autor Lily Laum
još priča na zrelazena.com i http://lovewithspirt.simplesite.com/420378994
