Naravno da razmišljam o blagdanima, a tko ne? Raduje me praznično raspoloženje, sitne male pažnje, kolači…ufff… Susreti, razmjenjivanje čestitki, molitva, tradicionalna trpeza..
Međutim, samo nekoliko telefonskih razgovora s djecom me bacilo u depresiju, razmišljanje, glavobolju a onda je nastupila ljutnja u meni. Osjetila sam nemoć, a potom došla do spoznaje. Shvatila sam da sam u začaranom krugu iz kojega se moram sama izbaviti.
Što je to začarani krug?
Oduvijek sam u njemu, a da vrlo često nisam toga svjesna. Ljepše je biti u neznanju, ugodnije je biti blažen i smiješiti se i biti u oblacima. Ono, nemaš problema, baš nikakvih osim jeli ti boja cipela i torbe odgovara.
Što je kome začarani krug?
Meni njega čini moja obitelj, uvijek, oduvijek, a da li trebam pustiti i zauvijek? Sve se vrti oko obitelji.
Kad sam bila dijete, bila sam u njemu, a sad, kad sam roditelj, u istom sam položaju. Što god želim, mislim, trebam, moram, uvijek je pod broj jedan potreba svih drugih, a ja ako ikada dođem na red jer tko sam ja?
Bila sam žensko dijete koje je imalo kućne obveze od najmanjih nogu, pranje suđa, čišćenje cipela i podova, glancanje namještaja. A sada, tko sam, osim mame čistilice, kuharice, platilice, rame za plakanje….
Koja su moja prava? Trebam li ih tražiti i od koga?
Imam li kao roditelj ikakva prava osim obveza koje i zakon propisuje do punoljetnosti djece? Promatrajući, s druge strane, djeca imaju prema istom tom zakonu obvezu brinuti se o starim i nemoćnim roditeljima. Ah, propisa i zakona koji se baš i ne primjenjuju.
Gdje sam u tom svemu ja?
Mogu reći samo, uvijek u nepovoljnom položaju, jer nikako da bar malo provirim bar nosom iz začaranog kruga i oslobodim se pritiska kojega neprekidno imam.
Neprekidno slušam riječi trebam, hoću, ne mogu bez toga, mora(la)o sam, pa bar dio daj…
Zašto imati savjest?
Ono što nam mediji serviraju, jednostavno imamo svakodnevno vidjeti, iščitati model ponašanja. Prolaze nesavjesne osobe najbolje, najlakše, najbrže, najbezbolnije … i nitko ih ništa ne pita, jer uz nesavjesnost ide bahatost, uz bahatost je arogancija i narcisoidnost na vrhuncu.
A tko voli posla imati s arogantnim ljudima?
Vraćam se svom začaranom krugu, ali u smislu traženja izlaza iz njega.
Imam li izlaza?
Koja ili kolika dob djece treba biti da se može kazati – a sad dosta! Izvoli sam(a) tim putem dalje.
Ja neću, ne mogu, nije mi obveza ili što god,.. pusti me na miru ili osamostali se već jedan puta ili ne računaj na mene… Najgora spoznaja je kad shvatiš da ti je dijete pokupilo sve što ne voliš od osobina. Da ti je dijete bahato, da nema mjere, da te iskorištava. Vječita igra na kartu emocija. Savjesna sam, ne znam ni sama zašto, jer osvrćući se oko sebe uviđam da baš i nisam imala od koga naučiti.
Što mi se to još treba dogoditi da kažem stop!? Koliko još mogu izdržati? Kada će barijera puknuti?
Kad je kraj davanju i samo davanju?
Uskoro su blagdani, možda me to sve ponukalo da malo pretresem svoj život i odredim prioritete, da si ugodim, bar jednim danom kako želim. Znači jedan dan je moj. Ono ja i ja.
Vjerojatno svi smo u sličnoj situaciji, osjećamo neku tjeskobu, pritisak, nelagodu a ne znamo definirati i smjestiti sve na svoje mjesto.
Počnimo misliti na sebe, obećanjem si da hoću, moram.
Sad samo da odredim kako ću si ugoditi, možda šetnja, kava u kafiću na suncu?
Kolač u slastičarni?
I toga sam željna.., eto, moram nekoliko dana raditi na popisu svojih želja. Zaboravila sam što me je nadahnjivalo i punilo baterije. Zapustila sam se i postala izvršitelj tuđih potreba, sve za začarani krug.
Djeco moja, potomstvo moje, pitam se pitam što činiti?
Možda je nabolje da postupim kao i druge majke, (bar one koje poznajem), idem svojim putem i to možda nekamo u posjetu na nekoliko dana.
Tamo ću kukati kako mi falite. Tamo ću suza izliti dok se prejedam za trpezom, tamo ću samo kukati, a domaćini će donositi da mi začepe usta.
Oprobani recept.
Nisam takva, ne mogu.
Zato imam zamolbu, pustite me dišem.
Uvijek mogu postati mama paćenica, imajte to na umu.
Autor Lily Laum
