Što nam se to događalo?

love

Stigla poruka, prijatelj poslao. Dugo sam čitala i nisam znala kako ju prihvatiti, ali sad ju shvaćam kao poruku ohrabrenja… Još sam u dugom, slijepom, gluhom razdoblju istraživanja i traženja sebe, a prijatelj uspio definirati sve svojom rečenicom: “Na ovo ću reći samo, bolje živjeti s ničim opipljivim, ali snažnim osjećajem nego s bilo čim opipljivim, ali bez osjećaja… čuvaj to…”

Zamislio me, jer eto napokon definicija mojoj odluci samoće,  mojoj odluci da bol što te nema za mene sasvim ne izblijedi, mojoj odluci da se bez punog osjećaja i topline i zagrljaja nema smisla zavaravati, mojoj odluci da istrajem sve dok ljubav ne bude dvosmjerna u svom sjaju i blještavilu.

Rekoh mu samo, zvukovi tišine me najviše bole…

Mjesecima nema tona, niti boje, mirisa, okusa… A zašto, ne znam i sad pokušavam dokučiti i prekinuti… Ne mogu, ne želim, neću, ne znam… Znam samo da su moji snovi odavno bili samo mašta, a pomislila sam, jer zanositi se često sam znala da ih je moguće realizirati, bar djeličak, mrvicu, zrno, kap… A kako je samo bilo lijepo sanjariti o tvom zagrljaju, dok sam te gledala kako mi mašeš, kako grliš jastuk pokazujući što mi želiš pružiti, kako trepćeš očima polusnenim, koliko ti nedostajem… I onda rez, nula, nema slike, nema tona, nema riječi, nema ništa, nema te, a ipak ima… Samo… Kako te pokrenuti i kako ti objasniti na tebi razumljiv način…. A što bih trebala objasniti? Nisam spremna na igre, nisam spremna na isprazan život, nisam spremna bez ljubavi dijeliti išta…

Postao si mit, nestvarni san i samo želja, ….Nema te, pitam se sad… A, je li te bilo ikada za mene….? Sve su to bile tvoje igre i zabava. Ili nije, suze sam znala viđati i uzrujanost kad te nisam poslušala. Pitam se i pitam i neprekidno ću to pitanje postavljati… Snovi, sjene, mašta… Sve je blijedo…..  I tvoj lik, uspjelo mi je u ropotarnicu povijesti ga gurnuti, jer tek sada mogu gledati tvoje slike bez bola, bez krika, bez suza… A, trebalo mi je vremena i da potoci suza izblijede, operu, očiste….

Jesam li to htjela?  Ne, nisam, ali samoobrana je nastupila i jednostavno se dogodilo, nema suza, nema gušenja i nema stezanja… Dišem, ali uvijek ono ali postoji… Želim te vidjeti, želim osjetiti tvoje nježne prste u svojoj kosi, na ramenima, na licu. Da… Želim… Hoću…

Živim dan za dan, nisam ni znala da može tako, živim sat za sat, ne razmišljam, ne planiram a to znači i ne sanjarim, ne maštam, jer kamo me je to sve odvelo? Na rub, do litice, ponora, tame… Dugo sam lelujala, kročila opasnim oštrim rubom i nadala se i zazivala neke sretne zajedničke trenutke, dane… Shvatila, nema te i neće te nikada biti za mene…

Što se dogodilo? Samo želim saznati što nam se to događalo, je li baš sve bio san? Nadam se da će mi  odgovori na ta pitanja donijeti mir koji toliko trebam, spokoj i nastavak nekoga drugog života bez tebe, bez tvoga daha i primisli na tebe. Boli sve… Još uvijek jako i previše… Misliti ne smijem, a još bezbroj sitnica me podsjeća na tebe, nisi mit, nisi izblijedio, nitko nije uspio tvoje mjesto zauzeti. Autosugestija povremeno djeluje…

Gdje si, što radiš, pomisliš li ikada na mene? Ne, neću to nikada pitati, ne moram jer odgovor ne želim čuti…

Još jedan dan se rađa, dočekala sam ga budna, kao i bezbroj puta prije toga, mrzila sam svitanja, zore bez tebe i tvog javljanja, mrzila sam sebe jer sam te čekala a znala sam da te neće biti, mrzila sam svaki novi dan i još više svoje slabosti, još više svoju nemoć, još više svoju maštu koja me je vukla k tebi i samo tebi… Pokrenuo si je i nestao, bez traga, bez pozdrava, bez naznake distanciranosti koja slijedi.

Moram biti odlučna, moram si zacrtati put… Novi i nepoznati, izazovan i nepredvidiv, prema cilju kojega još nisam definirala, prema sebi, nekom novom životu i bivanju…. Nije lako ni jednostavno jer na svakom koraku se pojaviš i kao da vičeš; „Tu sam, ne zaboravi me, tu sam, daleko ali ne izlazim ti iz glave, ne izlazim jer jednostavno tako hoću… Tu sam, kočnica sam svakom tvom koraku naprijed…“

Pjesma odražava moje stanje ….”I moram reći, halo tamo, prijatelju moj, imam vizije u snovima, podsjećaju me na zvukove tišine, u snovima uvijek sama hodam, ljudi oko mene ne postoje, zaklopim oči i samo tebe vidim, dotičem tada zvuk tišine, govoriš bez razgovora, a tvoj glas mi dopire kroz zvuk tišine, smrznem se jer se tišina širi cijelim tijelom, moje riječi razbijaju tišinu a krikovi vraćaju u život, ne želim više tako živjeti jer to nije život, ne želim ni šaputati  zvukove tišine….”

Vizija …. Nemam ju, ne postojim, ne u onom obliku kakvu si me ostavio. Druga sam i samu sebe ne prepoznajem… Jesam li čvršća, odlučnija ili hrabrija…? Vjerojatno jesam jer priznala sam samoj sebi da si mit, da nikad nisi ni pomislio na nešto što se zove MI, jer to objašnjava sve.

Od kako upotrebljavam riječ JA, idem prošetati, JA idem plivati, JA kuham što volim… Lakše dišem, živim i opstajem, bez tebe, jer JA to sve mogu. JA to sve hoću i JA to sve moram… Analiziram previše? Brige neke dolaze i pod pritiskom sam, a tako je lijepo vani među ljudima… Jer mogu JA…

Autor Lily Laum