Što sam naučila kroz roditeljstvo?

Sjećam se trenutka kad mi je liječnik potvrdio da ću postati majka. Nisam bila suviše iznenađena, jer smo planirali trudnoći i očekivali smo to. Kad mi je izostala mjesečnica, a uz to su je popratile vrtoglavice i nestabilnost znali smo… Muž je mirno i s veseljem prihvatio vijest. Ja sam od početka bila uspaničena. Sretna, ali dobrano zbunjena.

Kao da sam sišla s Marsa i sad sam ubačena u sasvim neki drugi, meni nepoznat svijet. Puno puta pomislih, zar ovo zovu blaženo stanje?!?
Otečene noge, okrugla kao bačva, gladna konstantno… divljali su hormoni, smetali su mi visoki tonovi (neobično, ali istinito), promjene raspoloženja… Ne, to nikako nije blaženo stanje. To je vrlo neugodno stanje kroz koje sam prošla da bih danas bili ponosni roditelji naše djevojčice.

Prvo kad dođete doma iz rodilišta, nije vam baš jasno što ćete vi sad s tim malim smotuljkom. Odgovorni za bespomoćno biće, bez uputstva za uporabu, pojma nemate što vam je činiti. Oslanjate se na instinkt i ono što vam govore stariji i iskusniji (majka, svekrva i dr.). Utješno je da to sve nekako sjedne, uigrate se… Upoznate se. Da, vi se morate upoznati… Vi i malo biće… Bili ste sjedinjeni devet mjeseci, ali vi jedno o drugom malo toga znate. Svako dijete je svijet za sebe i vi upoznajete vaše dijete kroz igru, maženje, hranjenje… Nastavlja se vaše zajedničko putovanje.

Tad još ne znate da, iako zbunjeni, čeka vas more ljubavi i istinskih trenutaka. Čeka vas hrpa odgovornosti, no odgovornost vam nikad neće niti veći užitak nego kao kad ste majka. Donosite odluke s ljubavlju. Radujete se svakom novom danu. Kako može dan krenuti loše, kad vas ujutro gleda to predivno malo biće očima punim ljubavi, povjerenja i nježnosti. Vi ste sretni. Vaše dijete uči od vas, ali i vi učite od njega i to puno više nego ste mogli i zamisliti.

baby-84626_1920

Naša djevojčica sad ima 16 mjeseci i ovo je ono što sam od nje naučila:

1. Vi ste savršeni takvi kakvi jeste

Svaka majka se pita je l’ dobra majka. Vaše dijete nema drugu majku i obožava vas kakvi jeste. Vi ste njezin svemir i čitav svijet. Ne interesiraju ga vaše mane, ono vas prihvaća s puno ljubavi kakvi jeste. Ne bih htjela umanjiti očevu ulogu, naravno. Ona je jednako važna i bitna. Dijete beskrajno voli oba roditelja i pomalo ih stavlja u ulogu Boga. Za njega su to dvije savršene kreacije. I sama se sjećam tih faza prilikom odrastanja.

2. Bliskost

Trenuci u kojima se zajedno igramo, ručice koje kreću prema mojoj glavi kako bi me moja djevojčica podragala vrijedni su i istinski trenuci. Ponekad poželim da vrijeme stane kako bih što dulje uživala u trenutku. Dijete ne zna za obrambene mehanizme (još), ne kalkulira. Ono je, naprosto, onakvo kakvo jest. Iskreno i autentično. Puno ljubavi i neiskvareno. Bliskost kakvu ona traži i daje davno je zaboravljena u odraslom svijetu. Potisnuta. Niti s jednim bićem nisam toliko bliska, koliko sa svojim djetetom koje me sad ponovno uči kako se gradi prava, istinska bliskost. Uči me onom što sam kroz odrastanje zaboravila.

3. Ljubav

Svi koristimo riječ u svim njenim oblicima i izvedenicama, no znamo li što je ljubav?! Dijete voli bez zadrške i promišljanja. Mi odrasli većinom se branimo, ili suviše razmišljamo. Naime, navikli smo koristiti razne metode obrane kako bismo preživjeli u svijetu odraslih. Djeca to ne rade. Oni još ne znaju da svijet nije samo lijepo mjesto za život, već da postoji kontrast i da nisu sva iskustva uvijek ugodna. Ljubav daju nesebično, bez zadrške.

4. Igra i opuštanje

Ovo je nešto što također učim kroz roditeljstvo. Kao odrasli ljudi, zatrpani smo obvezama i najčešće se odmaramo kad smo toliko umorni, da uopće više nemamo snage za uživanje u onom što radimo. Ponekad sve ostavim, robu, suđe, prljave podove i sve drugo i igram se sa svojim djetetom. Život nije samo rad i slijepo ispunjenje obveza. Potrebno je i “igrati se.” Nakon igre osjećam da su baterije napunjene i mogu se opet vratiti obavezama, bez da sam preumorna i mrzovoljna. Kad god sam umorna do granice da postanem “gunđalo”, sve ostavim i odmaram se.

5. Granice

Začudila sam se kad je naše dijete prvi put tražilo prostor za sebe. Bilo je to tako da sam se približila da je poljubim, a ona je bila u igri i prosvjedovala je, jer sam je prekinula u igri. U njenom dobi, dijete shvaća da je jedinka za sebe, a ne produžetak majke kako doživljava dojenče. I zaista, naše dijete iam svoje trenutke koje želi provesti samo, istražujući svijet bez da je itko ometa. I to je sasvim u redu. Dijete je osoba za sebe i doživljava svijet na sebi svojstven način. Isto tako, iznenadi me kad vidim da ona poštuje naše granice. Recimo, kad pišem, ona me ne ometa. Ona tad radi nešto svoje. Zanimljivo, no zaista je tako.

Pitaju me kako stižem pisati s malim djetetom. No, mi zaista tako funkcioniramo. Dok mama piše, dijete se igra. Kasnije smo opet posvećene jedna drugoj.

Ovo su samo neke od stvari koje sam naučila, odnosno, ponovno učim kroz roditeljstvo i koje su me kao osobu primijenile na bolje. Radujem se svemu što ću još od svoje djevojčice naučiti kroz njeno odrastanje. Mi ćemo, kao roditelji, njoj otkrivati svijet; a ona će nama otkrivati tajne života koje smo tijekom odrastanja zaboravili.

Piše: Rahela Vukušić Druško

Blog: Inspirational Woman