Što zaista znači biti majka, ali “nije u redu” reći naglas

majka

Nedavno sam pročitala članak koji me hipnotizirao. Riječ je o majčinstvu, različitim konceptima odgoja i odnosu majki prema drugim majkama. Pošto ja nisam majka možda će biti čudno da me baš taj članak tako hipnotizirao. Ali sve ima svoj razlog.

U posljednje vrijeme dosta sam pričala sa svojim prijateljicama koje jesu majke o tome kako im je bilo nakon poroda, kako im je danas i razmišljaju li o još djece. I došle smo do zaključka da je danas vrlo politički nekorektno neke negativne stvari o majčinstvu reći naglas, iako sve majke znaju da je to tako. A “pogrešno” je i priznati da ti se zbog svega toga baš i ne žuri s drugim djetetom.

Dobra majka ima pravo i na sebe

Surfate li o majčinstvu naići ćete na prekrasne fotke sretnih majki i djece, na priče o tome kako je divno biti majka i kako ste povezani sa svojim djetetom. I kaže meni moja prijateljica „Maja, kad dobiješ dijete osjetiš jednu dimenziju ljubavi koju ti ne mogu ni opisati jer se ne može ni sa čim usporediti. To ćeš osjetiti tek kad rodiš… Ali da bih ih ponekad sve bacila kroz prozor, bih!“

Razgovaram s tim cool, mladim ženama koje poznajem godinama, još dok su imale poluobrijane glave, smucale se po klupicama s nekim wannabe muškarcima i mogle u sebe staviti više alkohola nego omanja pivara, a sada su majke. I to po mom viđenju odlične majke, no iz njihovih usta saznajem da im nije baš lakše nego je bilo našim majkama. Ok, imaju pelene koje ne moraju iskuhavati i gotove kašice za kupiti, ali ljudsko biće i dalje se biološki razvija na isti način, i dalje ima grčeve, budi se svaka dva sata itd. Pa evo što u stvarnom životu znači biti majkom malog djeteta i nekoliko „politički nekorektnih stvari“ koje svaka majka prolazi (tako sam čula), ali se boji izreći naglas iz straha da će ju netko proglasiti lošom majkom:

– ne stigneš se doslovce oprati po par dana
– ne vidiš i ne čuješ odrasle osobe
– rutina „obuci ga, presvuci ga, nahrani ga pa opet ispočetka“ iscrpljuje do bola
– nakon poroda kosa ti ispada u pramenovima
– zbog grčeva beba plače cijeli dan, a ne možeš joj pomoći pa sjediš i ti s njom i plačeš
– zaboraviš na sebe i svoje potrebe, nemaš doslovce 5 minuta u danu za sebe
– ponekad si misliš “pa dobro jel meni ovo trebalo?”
– porod je ponižavajuće iskustvo za ženu i što prije se pomiriš s time da su svi oko tebe taj dan došli samo odraditi, to bolje
– sva rodilišta koja su „prijatelji djece“ zapravo su neprijatelji majki, pa čitajte sitna slova
– kad dođe beba nitko te ne pita kako si ti, samo kako je beba, tako da ti uz svo to maratonsko dojenje, nakuhavanje i pospremanje treba samo jedna prijateljica koja će te slušati i u svemu se 100% slagati s tobom
– ponekad bih samo da se i djeca i muž maknu da ih ne vidim cijeli dan jer mi treba mir i tišina.

I ne, nijedna majka neće zaista poželjeti baciti svoje dijete kroz prozor, ali samo zato što je rodila ne znači da je kao osoba nestala i da nema pravo osjetiti i priznati sve teške strane majčinstva. To je meni sasvim dobra vrsta političke nekorektnosti. I za kraj: