Stupamo li u brak s nekim tko je sličan našem ocu ili majci?

zeneprevisevoleV

Ako ljubav znači patnju, previše volimo, izrekla je Robin Norwood, autorica kultne knjige Žene koje previše vole. U njoj je do tada prvi puta objasnila razliku između zdrave ljubavi  koja nas čini sretnima i ona štetne, zbog koje smo nesretni  te zašto toliko žena, u potrazi za nekim tko bi ih volio, naizgled neizbježno pronalaze zapravo loše partnere kojima nije stalo do njih.

“Zašto si se udala za njega?” Kako se to nekomu može objasniti? Način na koji je spustio glavu samoprijegorno i odozdo te pogledao u oči plaho, kao malo dijete… Kako ti se uvukao u srce; drag, pun pažnje, zaigran… Rekao je: “Tako si snažna, ljubavi.” I ja sam mu povjerovala. Povjerovala sam u to!

Kako žene koje pretjerano vole pronalaze muškarce s kojima mogu nastaviti loše odnose koje su razvile u djetinjstvu? Kako, na primjer, žena čiji otac nikad nije bio emotivno prisutan pronađe muškarca čiju pažnju stalno nastoji pridobiti, ali ne može? Kako se žena iz nasilnog doma uspije udružiti s muškarcem koji je tuče? Kako žena odrasla u alkoholičarskom domu pronađe muškarca koji već boluje ili će uskoro bolovati od alkoholizma? Kako žena čija je majka uvijek emotivno o njoj ovisila pronađe muža koji treba njezinu brigu?

Od svih mogućih obrazaca odnosa koje poznajem, zašto te žene pronalaze muškarce s kojima mogu plesati ples koji tako dobro poznaju iz djetinjstva? I kako reagiraju (ili ne reagiraju) kad naiđu na muškarca čije je ponašanje zdravije, manje zahtjevno, zrelije ili manje zlostavljajuće od onog na koje su navikli, čiji ples ne pristaje tako glatko uz njihov?

Stari je klišej u svijetu psihoterapije da ljudi često stupaju u brak s nekim tko je sličan njihovoj majci ili ocu s kojim su odrastajući imali problema. To nije posve točno. Ne radi se toliko o tomu da je naš izabranik isti kao mama ili tata, nego da s tim partnerom možemo osjećati iste osjećaje i suočiti se s istim izazovima na koje smo nailazili odrastajući; možemo ponovno stvoriti dobro nam poznato ozračje iz djetinjstva i koristiti poteze koje smo davno uvježbali. To za većinu od nas znači ljubav. Osjećamo se ugodno, pripadajuće, baš “kako treba” s osobom s kojom možemo ponavljati poznate postupke i poznate osjećaje. Čak ako to uvježbamo, takvo ponašanje nikad ne donosi uspjeh a osjećaji su neugodni, oni su ono što najbolje poznajemo. Godi nam taj osobit osjećaj pripadnosti muškarcu koji nam dopušta da plešemo poznatim koracima. S takvim ćemo muškarcem pokušati ostvariti uspješnu vezu.

Nema ničeg jačeg od tog osjećaja tajanstvene prisnosti spoja žene i muškarca čiji se obrasci ponašanja slažu kao dijelovi slagalice. Ako još uz to muškarac ponudi ženi priliku da doživi osjećaje boli i bespomoćnosti, nevoljenosti i neželjenosti iz djetinjstva i pokuša ih prevladati, za nju to postaje doslovno neodoljivo. Zapravo, što više boli iz djetinjstva nosi u sebi, to će snažniji biti poriv za oživljavanjem i svladavanjem te boli u odrasloj dobi.

Razmotrimo zašto je to istina. Ako je malo dijete doživjelo neku traumu, ona će se pojavljivati uvijek iznova kao tema u igri tog djeteta dok se ne pojavi osjećaj da je to iskustvo napokon svladano. Dijete koje je operirano, na primjer, može se igrati puta do bolnice s lutkama ili drugim igračkama, može glumiti liječnika u jednoj takvoj igri ili pacijenta u drugoj, dok ne nestane strah povezan s tim događajem. Kao žene koje previše vole, radimo isto: oživljavamo i ponovno proživljavamo nesretne veze, pokušavajući utjecati na njih i svladati ih.

Iz toga slijedi da veze ne nastaju slučajno, a ni brakovi. Kad žena misli da se neobjašnjivo “morala udati” za određenog muškarca, na primjer nekoga koga ne bi nikad namjerno odabrala za muža, ona mora obavezno istražiti zašto je odabrala biti u vezi baš s tim muškarcem, zašto uopće riskira trudnoću s njim. Isto tako, ako žena tvrdi da se udala iz hira, ili da je bila premlada da bi znala što radi, ili da nije bila baš pri sebi i nije bila u stanju donositi razumne odluke, to su također izgovori koji zaslužuju dublje proučavanje.

Zapravo je takva žena sama izabrala, iako nesvjesno, često čak i na početku znajući veoma mnogo o budućem partneru. Poreći to znači poreći da smo odgovorni za svoje odluke i svoj život, i takvo nijekanje onemogućava ozdravljenje.

Ali, kako to činimo? Kakav je točno tajanstveni proces, neuhvatljiva privlačnost koja nastaje između žene koja previše voli i muškarca kojem je privučena?

Pitanje je moguće drukčije postaviti: Kakvi se znakovi prenose između žene koja želi da je se treba i muškarca koji traži nekog tko će se brinuti za njega? Ili između žene koja je iznimno spremna žrtvovati se i muškarca koji je iznimno sebičan? Ili između žene koja se smatra žrtvom i muškarca čija se ličnost temelji na sili i nasilnosti? Ili između žene koja želi nadzirati situaciju i nesposobnog muškarca? Kada se odgovori na to pitanje, proces počinje bivati manje tajanstvenim. Jer postoje vrlo određeni znakovi koje odašilje i prima svaki od sudionika u plesu. Ne zaboravite da u svakoj ženi koja pretjerano voli djeluju dva čimbenika:

(1) slaganje njezinih i njegovih poznatih obrazaca ponašanja;

(2) poriv za oživljavanjem i svladavanjem bolnih obrazaca iz prošlosti.

Izvor: Planetopija