Svaki kraj je novi početak

Svaki kraj je novi početak. Možda zvuči otrcano jer to stalno negdje slušamo. No, kako se uistinu osjećamo kad se to stvarno dogodi i kad se zaista nađemo na kraju nečega, to znaju samo oni koji to doista prolaze.

U svom silnom strahu i praznini, čini se, ponekad ne vidimo taj novi početak, a kamoli ono svjetlo, negdje daleko, na kraju tunela o kojem svi pričaju. Nisam dugo pisala, ne zato što nisam imala inspiracije, nego zato što čekam da dođe više taj dan kada će moja knjiga ugledati svjetlo dana, jer eto, prošlo je puno vremena od onog planiranog.

No, možda sam se sada, po prvi puta u životu, baš ovim procesom učila strpljenju i spoznala da nekad u životu moram prihvatiti da ne ide sve po planu kojeg sam sama zacrtala i da uvijek treba imati plan B ili se jednostavno prepustiti situaciji.

Prepuštanje?!

Hm, na dnevnoj bazi to radim u svojoj dvorani. Da, tamo se prepuštam potpuno i svoje klijentice vodim na putovanje u kojem ih učim opuštati misli i tijelo, a osjećati. Moj strastveni, buntovnički temperament s time se strašno teško nosio svih ovih mjeseci, kada je u pitanju život izvan dvorane. No, sve je to zapravo isto!

Unutarnji glas me spašavao i smirivao u svakoj stresnoj situaciji koju sam prolazila i govorio mi da sve u životu ima svoj razlog.

Kognitivno sam napredovala, jer što drugo nego prihvaćati, a emotivno je, čini se, proces koji će još trajati. Sad je ponovo vrijeme da svaki input iz dvorane primijenim na samoj sebi u stvarnom svijetu. Sjetila sam se svake poruke koju sam davala klijenticama u dvorani: “Ne boj se, vjeruj, ne očekuj, otpusti i prepusti se, tada sve dođe na svoje.”

Iako sam taj zadatak u dvorani obavila sama sa sobom davnih dana, došao je trenutak da sve to ponovo osvijestim, jer čini se da sam u svoj svojoj snazi za druge, svih ovih godina, zaboravila na samu sebe.

Prošli tjedan mi je klijentica, moja draga Irena, svjedočila nevjerojatne stvari vezano za njenu zloćudnu bolest koje, hvala Bogu, više nema i koliko je uz moju podršku posljednjih godinu dana osvijestila što nikad nije. Uz plesnu meditaciju otklonila svaki strah i svaku bol u tijelu. Primila sam mail od klijentice iz Slovenije koja svjedoči sličnom.

O, Bože, hvala ti što se sve to doista dogodilo jer su vjerovale, najprije meni, a onda i sebi da mogu.

Hvala im na svakom povjerenju koje su mi dale, jer svu ljubav koju sam im iskreno dala na putu ozdravljenja, sada itekako trebam da pomognem sama sebi. Preuzeti odgovornost u 40-tima nije lako, kao ni prepoznati svaki svoj otpor koji pružaš i krenuti na putovanje života po treći puta u životu.

Čaša je napola puna…

Ako gledamo čašu koja je napola puna, a ne prazna, onda vidimo izazov, S druge strane, itekako je ljudski osjetiti nemoć i strah. I danas, nakon svih strahova koje sam uspješno pobjeđivala u svom životu moram savladati strah od odgovornosti koju sam uvijek prepuštala nekom drugom.

Danas sam ponovo u koži svojih klijentica s kojima rušim barijeru straha i sada se osjećam baš poput njih, iako moj zadatak nije zaplesati u dvorani i vraćati vjeru u svoje tijelo. Moj zadatak je savladati sve poslovne izazove koje sam kao “umjetnica” uvijek prepuštala nekom drugom s apsolutnim povjerenjem.

 

 

“Tako to ne ide u poslu”, čitav su mi život govorili, nikada nikoga nisam slušala, jer očito nije bio moj trenutak. No, kad-tad sve dođe na naplatu i opet da se vratimo na početak spoznaji da se sve u životu događa s razlogom, pa i moja knjiga, koja toliko kasni, kasni s razlogom.

Kao što kažu popularni stihovi poznate pjesme “danas otvaram oči, nakon svih ovih godina…”, i uviđam sve te razloge koji su isključivo moja i ničija druga odgovornost.

Hvala životu na Buđenju, kako se i zove moja knjiga, opet s razlogom. Hvala svakoj životnoj školi jer vjerujem, ali duboko vjerujem, u svoju misiju i od nje, kao ni od sebe, nikada neću odustati. Gledat ću da nas životne okolnosti uče svemu što nismo putem naučili, a već smo imali prilike to napraviti, a iz nekog razloga nismo bili spremni. Padat ćemo na testu sve do trenutka dok to ne promijenimo.

Ono što neću promijeniti nikada, bez obzira na sve okolnosti, jest moju toplu, iskrenu, nekvarnu narav i ono dobro u meni što je inspiriralo sve one kojima sam iz nekog razloga došla na put.

Mali princ neće umrijeti u meni, nikada.

“Iza svake snažne i samostalne žene krije se slomljena, krhka djevojčica koja je morala naučiti kako ustati kada padne i da nikada ne zavisi ni od koga. I kako, nikada, ali baš nikada ne odustati od svojih snova.”

Vaša Ana