Sve što niste znali o ruži – kraljici cvijeća

Što vam prvo padne na um kada netko kaže cvijet? Vjerujemo da će dobar dio ljudi reći upravo ruža. Zašto? Ruža je, možemo slobodno reći, klasik među cvijećem. Bez obzira na to jeste li istinski ljubitelj cvijeća ili vam je pak ono samo usputna dekoracija, na spomen ruže svima postaje jasno o kakvoj se ljepotici radi.

Ruža nosi poruku mekoće i snage. Od svih načina na koji ona pokazuje svoju snagu i posebnost, jedan od najvažnijih je podsjećajući nas da mekoća i snaga mogu postojati zajedno. Zapravo, oni moraju zajedno postojati i surađivati.
Snaga bez ranjivosti nije snaga. Prava snaga uvijek sadrži element ranjive otvorenosti prema životu, drugima, dijeljenju istine sa svijetom. Isto tako, mekoća bez temeljne strukture snage, samouvjerenosti i integriteta obaveznome se urušiti, uništena pod težinom tuđih zahtjeva i očekivanja.

Pored svilenkastih latica glavno odličje ruže je i oštro trnje koje nas podsjeća na održavanje naših granica i na balansiranje između ranjive otvorenosti i snažnog osjećaja razlučivanja. Važnost ove karakteristike u životu pojedinca nikako ne može biti precijenjena.

Simbol cvijeća

Koliko je ruža zapravo prepoznata kao simbol cvijeća, no i mnogih drugih životnih aspekata, možemo se uvjeriti kroz različite primjere koji zapravo i nemaju neku direktnu poveznicu sa samim cvjećarstvom ili cvijećem kao takvim. Uzmimo primjerice dječje knjige. U velikoj većini njih ruža je zastupljena kao simbol života, ljubavi i svevremenosti. Tako imamo Malog princa, bezvremenski književni klasik, u kojem ruža predstavlja ono vječno i esencijalno. Ako pak idemo dalje na jednostavniju, dječju literaturu, na pamet nam prvo padaju Trnoružica, uspavana ljepotica koja je zahvaljujući ruži, tj. njenom trnju, spavala čak 100 godina. Spomenimo još jedna klasik, Ljepotica i Zvijer, u kojem ruža predstavlja prolaznost života, te opadanje njenih latica uvelike utječe na glavne likove ove poznate bajke. Bijela je primjerice ruža u bajkama uvijek prikazana kao znak čistoće i nevinosti, te često simbolizira upravo djecu, pokazujući nam svoju najljepšu stranu.

Povijesne anegdote

Sada kada smo pomalo predstavili ružu kroz neke druge oči, vrijeme je da vam otkrijemo i neke povijesne anegdote i činjenice koje su ružu dovele do trona na kojem i danas ponosno stoji.
Ime cvijeta izvedeno je od latinskog “rosa” i grčkog “rodona”. Chloris, božica cvijeća, okrunila je ružu kao kraljica cvijeća.

Afrodita je pak pokazala ružu svom sinu Erosu, bogu ljubavi. Ruža je tako postala simbol ljubavi i želje. Eros je tada ružu dao Harpokratu, bogu šutnje, ne bi liga potakao na šutnju, kada je riječ o majčinim ljubavnim neodlučnostima. Tako je ruža također postala znakom tišine i tajnosti. U srednjem vijeku ruža je bila obješena na stropu vijećničke komore, obvezujući sve prisutne na tajnost, ”ab rosa” ili pod ružom.

Prvo poznato povijesno svjedočanstvo koje imamo o ruži datira iz drevne Mezopotamije. Sargon I, kralj Akadana, donio je u svoje kraljevstvo vinovu lozu, smokve i drveće, na povratku iz vojne ekspedicije preko rijeke Tigris. U Homerovoj Ilijadi (IX. St.), Ahilijev štit ukrašen je ružama. Prema Herodotu, ruža je u Grčku dovedena zahvaljujući mitskom kralju Midasu iz Frigije. Kolika je bila važnost ruža za Grke, govori i podatak kako su za vrijeme raskošnih blagovanja i blagdana, u Ateni, mladi ljudi oba spola bivali okrunjeni vijencima od ruža, te plesali goli u sjeni hrama Hymena, koji je bio jedan od najpoznatijih simbola čistoće i nevinosti Zlatnog Doba Grčke.

Konfucije je pak napisao kako je tijekom svog života Kineski car u svojoj knjižnici imao već šest stotina knjiga o kulturi ruža. Stoga, nje čudno što Kinezi već od 5. Stoljeća prije naše ere, imali običaj ekstrahiranja ružinog ulja iz biljaka uzgojenih u carskom vrtu. U to vrijeme,dozvolu korištenja ovog dragocjenog ulja imali su isključivo plemići i dostojanstvenici suda. Koliko je spomenuto ružino ulje bilo cijenjeno i čuvano, govori i činjenica da, ukoliko bi kod običnog čovjeka, dakle pučanina bila pronađena i najmanja količina tog ulja, isti bi bio osuđen na smrt.
Kada govorimo o Egiptu, opčinjenost ružama nije zaobišla niti taj kraj. Egipatske zidne slike i predmeti koji predstavljaju ruže pronađeni su u grobovima iz 5. Stoljeća prije Krista, pa sve do Kleopatrina vremena. Kleopatra je poznata po tome što je bila opčinjena svim što je rimsko, pa otuda i njezina manija za ružama pokupljena od njenih saveznika. Prve ruže su u Egipat stigle iz već spomenute Grčke.

Rimski kralj Neron, bio je opsjednut ružama. Tijekom raskošnih večera, ružine latice u potocima su padale sa stropova blagovaonice. Zapisano je čak da su neki od uzvanika, očito opijeni, pokopani i ugušeni u laticama ruža. Također, za vrijeme rimskih igara, ulice su posipavale iznimno velikom količinom ruža. Spisi Seneke i drugih stoičkih filozofa koji se tiču prekomjernog korištenja ruža bili su blagi i blagonakloni u usporedbi s ljutitim napadima ranih kršćana koji su u ruži vidjeli simbol poganstva, orgija i požude.

Rosa Mystica

Tertulijan je 202. Godine prije Krista, napisao cijeli svezak koji govori protiv cvijeta. Klement iz Aleksandrije, zabranio je pak kršćanima da se ukrašavaju ružama. Čini se, međutim, da rani kršćani nisu toliko obraćali pozornost na ova upozorenja o ružama, te su ih nastavili uzgajati, pa čak i donositi u crkvu prilikom različitih ceremonija. Iz svega zaključujemo kako je Crkva pomalo počinjala shvaćati kako je bolje prihvatiti neke aspekte poganstva, te je ružu pretvorila u jedan od simbola ranog Kršćanstva, umjesto da je jednostavno odbaci.

U katoličkim litanijama Djevica Marija zove se “Rosa Mystica”, a u mnogim pjesmama, nazivana je “ruža bez trnja”. Mnogo prije no što je papa Leo IX posvetio ružu u jedanaestom stoljeću, ova biljka imala je važan status kao ukrasno bilje plemstva. Kralj Childebert I. dao je posaditi ružičnjak za kraljicu u Parizu.

Karlo Veliki je zatim naredio uzgoj ruža u dvorcima gdje je održavao skupštine. Nakon što je Leo IX izabran za Papu 1084. godine, osnovao je ceremoniju Zlatne ruže. Zlatna ruža slana je povlaštenim vladarima kao znak papinskog poštovanja, a mnoge od tih ruža smatraju se remek djelima zlatarske umjetnosti.
Tijekom godina između pada Rimskog carstva i muslimanske invazije u Europu, izgubile su se mnoge vrste ruža. Nakon osvajanja Perzije u sedmom stoljeću, muslimani postaju naklonjeni ruži, te kako se njihovo carstvo proširilo od Indije do Španjolske, mnoge su vrste ruža ponovno ušle u Europu.

Kasnije, tijekom ranog Srednjeg Vijeka, tzv. Mračnog doba, ruže su pronašle utočište u samostanima. Postojalo je pravilo da barem jedan redovnik mora biti upoznat s botanikom te ljekovitim i iscjeliteljskim vrlinama biljaka. Povijesni zapisi tvrde kako je na povratku iz sedmog križarskog rata, Thibaut IV, grof pokrajine Brie, svojoj supruzi na dar donio ružin grm iz Sirije. U godinama koje su uslijedile, uzgoj ruža bio je prvenstveno simbol Francuske, a posebno grada Rouena.

U narednim godinama, ruža postaje važan heraldički simbol. Tijekom “Rata ruža” u 15. Stoljeću, sljedbenike kuće York, simbolizirala je bijela ruža, dok su pripadnici kuće Lancaster, za svoj simbol odabrali crvenu ružu.
Poznata Francuska carica Josephine, započela je svoju kolekciju ruža u Malmaisonu 1804. godine. U roku od 10 godina, 1814. godine, njezin je vrt sadržavao sve poznate vrste ruže. Godine 1829. U svome je vrtu imala čak 2.562 različite ruže. Strast za ružama vremenom se proširila iz Francuske prema Britanskim otocima, preko cijele zapadne Europe, pa sve do Amerike i Australije.

Ruža kao simbol država

Prolaskom vremena, ruža nikako nije izgubila svoj značaj, dapače, ona je i danas simbol nekih američkih država kao primjerice Sjeverne Dakote, Iowe, te države Georgia i New York. Kada je o Europi riječ, ruža je cvijet simbol Velike Britanije. Koliko Britanci cijene i poštuju ružu, govori i činjenica kako postoji vrsta ruže koja nosi ime nikada prežaljene princeze Diane.

Ljekovitost ruže

Ruža osim povijesnog ima i svoj medicinski značaj. Kada govorimo o medicinskoj važnosti ruže, važno je napomenuti kako se ruža od davnina koristila u medicinske svrhe. Ruže su korištene i preporučene za različite bolesti kao što su rane, upale, ženske bolesti, bolovi u želucu, glavobolja, vrtoglavica, malaksalost, srčane bolesti, prehlade, gripe i sl.
Ruža nadalje ima i opuštajuće djelovanje (smiruje živce), blago antimikrobno (kao i sve biljke prepoznatljivog mirisa, zahvaljujući dovoljnoj količini ulja), protuupalno (što ih čini izvrsnim za opekline od sunca, osip, čireve, ubode, itd.) te blago analgetsko.

Šipak, plod cvijeta ruže, jedan je od najcjenjenijih i najčešće korištenih lijekova iz područja travarstva. Plodovi šipka puni su antioksidansa, imaju visoki udio vitamina C, i podižu razinu energije. Jedna je studija pokazala pozitivne rezultate u krvnom tlaku i razinama kolesterola kod ljudi koji su konzumirali čaj od šipka.
Jednostavno, čak i samo udisanje opojnog mirisa ružinog ulja stvara mjerljivi umirujući učinak – snižava sistolički krvni tlak, koji ima pozitivan učinak na zasićenje kisika u krvi i usporava disanje.

Iz svega navedenog zaključujemo kako je ruža između ostalog i pravi medicinski biser.

Nadamo se da ste ovime otkrili neke interesantne i prije svega korisne informacije, zbog kojih ćete ružu voljeti još i više, ili je zavoljeti ako vam do sada nije bila među omiljenim cvijećem. Iako ovo nije bio klasičan botanički članak, želja je bila za početak približiti vam ružu na jedan puno zanimljiviji, intrigantniji način, ne bi li vas potaknuli da poželite saznati i onu drugu, čisto botaničku stranu ruže, koja sa sobom nosi jedan novi pogled na ljepotu, otpornost i jedinstvenost ovog bezvremenskog klasika među cvjetovima. Vjerujemo da smo u tome makar djelom uspjeli.

Autor članka: dostavacvijeca.com