Nema ništa ljepše od samotne šetnje gradom u ugodno zimsko predvečerje. Nakon dugih i hladnih večeri zalijevanih kišom, ova je činila bitnu razliku. Topla i ugodna zima otkrila je mjesecima skrivano nježnije i mekše lice grada. Samotne šetnje uvijek su bile i ostale moj neki ritual. Uvijek sam ih voljela. Samoća je katkad najbolje društvo. Sama određujem tempo, zastajem, promatram, upijam, uživam do mile volje. Uključim čula i plovim… Plutam…
Nosi me veliki bijeli oblak…Ništa ne mislim, samo hodam. Lupkam tim potpeticama i puštam ugodnom vjetru da mi nosi kosu i štipka lice. Smiješim se jer sam sretna i svjesna da su te moje šetnje moj najveći luksuz. To zadovoljstvo životom i slobodom u tom trenutku ravno je ispunjenom životnom postignuću. Nekima to zvučalo potpuno trivijalno. Neki bi pod postignuće stavili kule i vile, račune i proračune. Ja šetam. Ni brige ni pameti. Samo osmjeh i potpetice.
To je ta ljepota različitosti.
Kraj mene kao u nekoj paralelnoj dimenziji hodaju drugi ljudi, nositelji nekih drugačijih glava… Pognutih glava, zamišljenih glava, dignutih glava i dignutog nosa, nakošenih glava koje pričaju na mobitel. Neka skupina klinaca evidentno praznih glava, dvije žene lijepo uređenih glava, onda preko ceste neke mlađe žene kojima glava služi kao stalak za sunčane naočale i to kad sunca i ima i nema… Uglavnom, vidim oko sebe život s glavom i u glavi koji će te doći glave ako nastaviš isključivo glavom.
A život? Život je pun apsurda, iznenađenja i nelogičnosti.
I meni tako bezglavoj dolaze ljudi da im uredim glave. Ne kao frizer, klobučar ili vizažist – oni rade fasade, ja sam više za ove unutarnje poslove – više kao dizajner interijera. Uređujem unutrašnjost. Omekšavam je, učim ljude da osjećaju i suosjećaju. Najprije sebe pa onda i druge. Najprije učimo vidjeti ljude i sebe kakvi jesmo bez uvijanja i prenemaganja, onda to sve voljeti i onda živjeti život koji je vrijedan življenja.
Gledam ženu koja mi dolazi ususret. Hladan, nasjeckan, živčan korak, kruto tijelo osjetim ispod ni po čemu posebnog, ali finog oker kaputa, usmjeren pogled i ta kosa u boji kaputa začešljana na stranu odolijeva tom vjetru kao da je čitava situacija neka video simulacija i produkt nekog matematičkog izračuna.
Gledam te žene koje odbacuju život odbacujući čulna iskustva, ženstvenost, senzualnost. Gledam napete perfekcioniste koji hrle prema svom cilju, ne prihvaćaju pomoć, umrtvljuju i neutraliziraju svoje odnose i samo pametuju. Nakon toga plaču. Slome se. Razbole. No ne misle da trebaju nešto promijeniti. Samo misle da se treba podignuti i nastaviti dalje. Misle da su pale jer nisu dovoljno dobre i jer se nisu dovoljno trudile. Neke se ne daju se sedlati i dalje. Otvrdnule su na uživanje, na doživljaje, na situacije oko sebe, na spolnost, otvrdnule za razgovor, za savjet, za pomoć.
Od svih stvari na svijetu, ljudima je najteže savladati one najjednostavnije. Opustiti se. Izraziti ono što jesu. Biti u tijelu. U srcu. Disati. Biti prisutni u trenutku. Ne napustiti sebe. Ne uspoređivati se s nekim drugim ili sa sobom jer tada idemo mimo života. Biti živ znači otkriti i upregnuti snage, a isto tako ponekad znati da je pokazati nemoć zapravo moć i znak da smo samo ljudi je velika stvar.
Nikad nas neće nitko voljeti jer smo savršeni i besprijekorni. Nekome ćemo biti savršenstvo i No1 baš zato što nas taj netko voli. Ljubav čini da ste upravo vi svom dragom/oj posebni, drugačiji, savršeni. A ljudi se boje upravo toga. Ne bolesti, ne propasti, ne nesreće. Ljudi se boje da će ih netko doista voljeti i vidjeti pa će se onda morati prepustiti.
A ljudi ne znaju kako se to radi. Ako se nikada niste nekome predali i nemate iskustva s takvom vrstom odnosa onda ste zapravo nevini u ljubavi. Ljubav počinje kad se predate, prepustite, posvetite i dopustite da s nekim uplovite do najdubljih granica, do krajnjih granica zanosa. Zato je potrebno staviti na stol svoje povjerenje i svoju ranjivost i otvoriti se. Kroz predaju do uznesenja. Emotivnog, čuvstvenog, seksualnog. I početi živjeti, disati, voljeti…
Nakon takvih iskustava, nakon što ste skinuli ljubavni jumf, život ima drugi okus, dobiva i boje i miris, drugačije hodate, drugačije se oblačite i hrabro život jedete prstima.
Ljubav je najbolji terapeut i učiteljica života. Tko nije volio nije ni živio. Što prije siđeš iz glave u srce, više ti ostaje vremena za uživanciju… a i držanje se popravi…
Što prođe u lijepom neće u ružnom – tako je govorila moja baka, a svi smo tu samo šetači u prolazu.
Autorica teksta Sanja Tatalović, terapeutkinja, više na equilibri-um.hr
