Neki dan na kavi ide priča s jednom starom, dobrom frendicom…
– Pišeš li još uvijek?
– Pišem, odgovaram ja.
– Inspiracije i dalje imaš?
– Inspiracije i dalje imam.
– Odakle ti sva inspiracija?
– Iz života…
Jednom kad shvatiš da je život ogromna, neispisana knjiga koja jedva čeka da je netko ispiše, tada inspiracija ne nestane, nego se samo stvara i raste iz dana u dan, i tako zauvijek.
Kad malo dublje ogrebeš po površini koja se zove život, tada naiđeš na mnoge situacije, emocije i ine stvari o kojima možeš pisati, što ti nudi tekst samo takav. Kada jednom sjediš s nekim na kavi i samo malo dublje zagrebeš u dubinu čovjeka, tek onda shvatiš da ti opet i ispočetka inspiracije ne nestane, jer ljudi i sve ono dobro i manje dobro u njima nudi izvrsne priče.
A život sam po sebi može biti ispisana bajka, horor ili jedna sasvim ugodna priča s tragikomičnim elementima. Sve, kao i uvijek, ovisi isključivo i samo o nama.
Često gledam na život kao na ove stripove kad smo bili djeca. One stripove s više završetaka, pa u jednom trenutku sam biraš završetak priče. Tako je često i u životu, često, ako ne i uvijek sami biramo završetke životnih izazova i lako što mi sami odaberemo, nije to problem, ali problem nastaje ako loše odaberemo. Zapravo, poteškoća nastane kad se ne možemo nositi s posljedicom svojih loših izbora. Često se susrećem s pričom da dok je sve u, recimo braku, ok, tada je sve super, sve je divno, svugdje raste cvijeće i drveće… Jednostavno smo ponosni na naš izbor. Međutim, čim krene niz brdo, čim život krene na neku stranputicu, onako kako nikad nismo htjeli, tada nastaje pakao i tko je kriv za taj pakao?
Svi, svi su krivi … Partner, stambeni kredit, roditelji, svekrva, sustav, ljubavnica… Ma sve, sve je krivo – osim nas samih.
Često se pitam, zar je toliko teško priznati sebi vlastiti poraz, ako uopće neki pad možemo i nazvati porazom? Ako iz nekog životnog neuspjeha izvučemo sve ono najbolje i ako ga prihvatimo kao još jednu životnu školu, tada to nije neuspjeh, nije poraz, već još jedno novo životno iskustvo iz kojeg sam nešto naučila. Ne učimo iz knjiga, ne učimo jer se to nešto dogodilo susjedu, učimo iz vlastitih iskustava koja nekad nisu baš ugodna. Zaboravljao, da sve jednom prođe i jednom kad vrijeme napravi svoje, jednom kad se odmakneš od te bolne situacije, shvatiš da sve to kroz što si tada u životu prošao i nije bilo tako strašno, grozno, nije bilo tako bolno. Ubrala sam plodova do neba, odjednom shvatiš da ti je upravo ta situacija bila škola. A ljudi, kao ljudi, svatko uči na svoj način. Netko nauči iz prve, netko nauči iz pete, neki ne nauče nikad i život im uporno servira situacije koje trebaju svladati, ali ne, nikako… Mislim da postoji jedna stara narodna ili čija već je, a glasi: ponavljanje je majka ….
I onda kad ti život stalno servira iste ili bar slične situacije, pa valjda staneš i zapitaš se, ok, pa što radim krivo? Što moram iz ovoga naučiti? Pa onda, korak po korak. I opet ponavljam, svi su krivi za novonastale situacije, svi osim nas samih. Zašto je strašno teško sam sebi priznati vlastiti pad, neuspjeh ili poraz, a čemu? Što ima loše u tome da pogriješimo? Ništa! Dapače, kao što sam i prije rekla, iz svojih loših izbora učim i na kraju shvatim da to uopće nisu loši izbori. Ma i da jesu, nema veze – glavno da su moji, pa kakvi god bili!
I tako, tema teksta je bila moja vječne inspiracija, ali pisanje kao pisanje, često započneš s jednom temom u glavi, a završiš na nekoj trećoj koja nema veze s onim što je pisac imao u glavi tada. A to je to, to je ta ljepota pisanja, to je ta ljepota kad iz života i svega ono što život čini životom vučeš ono neiscrpno, a to nešto se zove – inspiracija…
