Tišina i samoća nam nisu neprijatelji

Vrijeme u kojem živimo postavilo je nove standarde i normative uspjeha. Poslovna i osobna realizacija uvelike se ogleda u pojmu vidljivosti koji usiljeno nameće i prati tehnologija. Mobiteli i kamere stvorili su kulturu lijepih i popularnih, a društvene mreže i pojavljivanje nameću kulturu veza i poznanstava, kulturu društvenog networkinga koji odražava i podržava sve presudniji socijalni kapital.

Današnji pojedinac identificira sebe i definira svoju kvalitetu kroz vidljivost, broj rastućih lajkova na društvenim mrežama, broj sakupljenih vizitki, ostvarenih poznanstava, definirajući se i ogledajući se, tražeći vrijednost i potvrdu kroz oči drugih.

Pojedinac želi biti vidljiv, prisutan, popularan, želi pažnju, želi energiju drugih ljudi od koje se osjeća živim, na kojoj se hrani, želi ljude pred kojima figurira. Paralelno razvija se sve veći strah i zazor od anonimnosti i usamljenosti na koju nismo naučeni.

Biti sam…

Zastrašujuće je biti sam, zastrašujuće je biti u tišini, zastrašujuće je zastati, biti sam sa sobom. Ako to ne znamo i ne možemo prijeti nam opasnost od usamljenosti najvećeg bauka današnjice. Dokolica u jednom odsječku vremena bila je podloga za stvaralačko izražavanje i istraživanje, no danas je satanizirana i do te mjere ozloglašena, gotovo zabranjena, posebno ako mislite opstati u svijetu uspješnih. To je zapravo sverastući apsurd koji ima svoju logiku predvođenu kapitalističkim moralom jer što smo više u miru više stvaramo, što smo više u nemiru/pokretu više konzumiramo, više trebamo. Tehnologija uzima našu pažnju i koncentraciju i dovodi nas u situaciju u kojoj nikada nismo sami sa sobom. Oko nas vrvi društveni život, žutilo i tračevi, površni interesi…

Virtualni svijet omogućio nam je konstantno otuđenje od vlastite tišine. Ima tu i dobrih strana, naravno… tehnologija je dopustila zaposlenim i izoliranim da održe veze jedni s drugima. Oni koji su u manjini, marginalizirani i nekonvencionalni da se osjećaju manje zapostavljeno jer lakše nalaze istomišljenike.

Čovjek nije otok, čovjek jest socijalno biće, no bez samoće nemate unutarnje vrijednosti, ne može čuti sebe, ne može doživjeti postojanje, nema samoodnos s božanskim. Gubeći samoću, puno smo izgubili. Uskratili smo si preispitivanje samog sebe, jednu zdravu introspekciju, mirni i osnažujući glas sebstva.

Taj mirni i osnažujući glas govori jezikom tišine. Stoga stari rišiji, sveci, proroci, meditanti, jogiji, pustinjaci i pjesnici traže svoje mir, svoju inspiraciju u pustinji, šumi, planini i pećini i pećini daleko od vreve i kolektiva. Istinska izvrsnost, osobna ili društvena, umjetnička, filozofska, znanstvena ili moralna, ne može se pojaviti bez samoće. Suzdržavanje od društva zapravo znači početi misliti izvan njega. Dok ste u vrevi, masi dotaknuti ste, kontaminirani talogom kolektivnog mišljenja. Inspiracija i ideje, vodstvo dolazi spontano kroz povezanost sa svojim unutarnjim snagama, s višom inteligencijom unutar nas u trenutku kad smo zaštićeni od okoline, intelektualnog i moralnog konsenzusa, normi i konvencija.

Tišina i samoća

Nerazumijevanje tišine i samoće toliko je veliko da se poistovjećuje s usamljenošću i dosadom. Postoji raširen strah od usamljenosti koji donosi samoća isto kao što dosada prijeti dokolici. Problem usamljenosti nije u neimanju društva nego žalovanja za njim. Kao što i dosada nije posljedica neimanja zanimacije već negativan doživljaj tog stanja dokolice. Pastir nikad nije usamljen, samo je izgubljena ovca usamljena. Dosada traži nova tržišta za stimulaciju i stavlja nas pasivan položaj, stavlja nas u mod prijemčivosti, radi od nas konzumente gladnih i neutaživih novih podražaja.

Tišina je najveći luksuz u vremenu u kojem vidljivost osigurava samopoštovanje, a površne informacije o nekome postaju zamjena za istinsku bliskost.

Samoća je vrijednost. Tišina je glas unutarnjeg bića koji govori samo u samoći. Ona je stvarna platforma samootkrivenja, putovanja kroz unutarnje sfere, omogućava susret s unutarnjim, nevidljivim snagama, hrani intuiciju, uspostavlja balans i daje snagu.

Mentalna i emocionalna higijena ostvaruje se kroz tišinu. Tišina je nužna, zaštititi se od zagađenja bukom, društvom, mentalnim i emocionalnim konstruktima treba bi biti svakodnevna i nezaobilazna. Meditacija, odlazak u prirodu, snivanje, sanjarenje ili ono što je najpoželjniji bivanje.