Zazirem od odlaska pedijatru. Cure su poprimile plavičastu boju koja bi mogla otvoriti slučaj socijalnoj službi. U fazi kada jedna drugu slijede u stopu i sve kopiraju nemoguće je izbjeći kolateralne štete. Igra lovica, vječna potraga za mica-macom i strast prema visinama uzrokuju pokoju samozadanu masnicu.
A ako već ne same, u nestašluku se znaju i međusobno izranjavati. Borba za igračkama i raznim u danom trenutku predmetima želje završava klinčem dostojnim svjetskih ringova, gdje pravila iznad i ispod pasa ne vrijede, već se i tek niknuli zubići bruse na sestri. Ne jednom sam iznenađena naišla prilikom njihova kupanja na cvjetolike oznake u obliku zuba na njihovim leđima.
I dok se jedne sekunde žigosaju, već druge se ljube.
Iako se dio mene slomi svaki put kad zaplaču ili se ozljede u stalnoj majčinskoj samokritici, jasno mi je da je to sastavni dio svakog (blizanačkog) odrastanja. Koliko god ih željela zaštititi, shvaćam koliko je to nekad izvan mojih, ljudskih, snaga. Sve se događa u sekundi i džaba mi je ponekad vikati "ne! gristi, grepsti ili štogod već, seku" te dijeliti pravdu kada svaka modrica mora biti evidentirana u rok službe.
Za sada još samo mali podsjetnici sestrinskog suživota i odrastanja, sutra bi već, kako otkrivaju svijet, mogli biti povijest bolesti. Mala djeca – mali problemi, veća djeca – veći problemi, stalno slušam. Sve je više opasnosti sa svih strana, a ožiljci postaju dublji i emocionalniji. Kako koračamo i srećemo druge kroz život, i naše srce i živci postaju lomljivi.
Ipak, svakim danom postajemo jači i otporniji, a svaka crnjavka (p)ostaje markacija na putu, nekad samo podsjetnik na voljene osobe, a ponekad tek lekcija kako su bol i pokoja žrtva sastavni dio ljubavi. Barem one sestrinske.
Na poslijetku, tko će kome ako neće svoj svome.
Dvojčeki.com
A ako već ne same, u nestašluku se znaju i međusobno izranjavati. Borba za igračkama i raznim u danom trenutku predmetima želje završava klinčem dostojnim svjetskih ringova, gdje pravila iznad i ispod pasa ne vrijede, već se i tek niknuli zubići bruse na sestri. Ne jednom sam iznenađena naišla prilikom njihova kupanja na cvjetolike oznake u obliku zuba na njihovim leđima.
I dok se jedne sekunde žigosaju, već druge se ljube.
Iako se dio mene slomi svaki put kad zaplaču ili se ozljede u stalnoj majčinskoj samokritici, jasno mi je da je to sastavni dio svakog (blizanačkog) odrastanja. Koliko god ih željela zaštititi, shvaćam koliko je to nekad izvan mojih, ljudskih, snaga. Sve se događa u sekundi i džaba mi je ponekad vikati "ne! gristi, grepsti ili štogod već, seku" te dijeliti pravdu kada svaka modrica mora biti evidentirana u rok službe.
Za sada još samo mali podsjetnici sestrinskog suživota i odrastanja, sutra bi već, kako otkrivaju svijet, mogli biti povijest bolesti. Mala djeca – mali problemi, veća djeca – veći problemi, stalno slušam. Sve je više opasnosti sa svih strana, a ožiljci postaju dublji i emocionalniji. Kako koračamo i srećemo druge kroz život, i naše srce i živci postaju lomljivi.
Ipak, svakim danom postajemo jači i otporniji, a svaka crnjavka (p)ostaje markacija na putu, nekad samo podsjetnik na voljene osobe, a ponekad tek lekcija kako su bol i pokoja žrtva sastavni dio ljubavi. Barem one sestrinske.
Na poslijetku, tko će kome ako neće svoj svome.
Dvojčeki.com
You must be logged in to post a comment Login