Peking, grad smješten na sjeveroistoku Kine, na povoljnom položaju između Mandžurije i ostatka Kine, zauzima površinu od oko 16.800 četvornih metara te je s oko 23 milijuna stanovnika drugi kineski grad po veličini. Peking je jedna od četiri gradske oblasti (uz Shanghai, Chongqing i Tianjin) pod direktnom kontrolom vlade. Ima 17 četvrti/okruga.
Prije samo 25 godina Peking je bio, s kineskog gledišta, selo – imao je oko 6 milijuna stanovnika, bio je okružen poljima, poljoprivrednim dobrima s tek nekoliko naselja, nekoliko tvornica. Danas je najvažniji povijesni, politički i obrazovni centar Kine okružen ogromnim brojem nebodera smještenim u 6 gradskih prstenova, kružnih puteva.
Jing-Jin-Ji, povezan teritorij 30 puta veći od Hrvatske!
U Pekingu je desetljećima vladala politika doseljavanja koja je bila prilično oštra, vlast je htjela ograničiti širenje grada. No, kada je predsjednik Kine, Xi Jinpin, započeo reformu kineske ekonomije, ista je obuhvatila i Peking. Cilj je bio povezati Peking, Tianjin i Hebei provinciju, pretvoriti ih u jedinstvenu metropolu koja bi imala 250 četvornih kilometara, a koja bi, između ostalog, omogućavala integraciju, zaštitu okoliša (jedan od prioriteta je preseljenje 1.200 tvornica koje su veliki zagađivači zraka), razvijanje zimskog turizma u siromašnim, planinskim predjelima Pekinga te razmještanje dobro plaćeneih poslova u manje razvijena područja kao i povezivanje istih brzim vlakovima što bi omogućavalo svima da na svoja i kilometrima udaljena radna mjesta stižu brzo.
Tako između lučkog grada Tianjina (13 milijuna stanovnika) i Pekinga svakih 10 minuta već sad vozi brzi vlak – za pola sata prođe čak 150 km. S istim ciljem, ciljem povezivanja ne samo ljudi već i dobara i usluga, kineska je vlada u 2017. odobrila 36 milijardi američkih dolara za izgradnju 1126,541 km (700 milja) pruga. No, ni tu nije kraj. Plan im je do 2050. izgraditi 24 međugradske željeznice, s tim da osam planiraju završiti do 2020. Najkraće rečeno, cilj je povezati 130 milijuna ljudi koji žive u Pekingu, Tianjinu i u 11 gradova pokrajine Hebei kako bi njihovo raspoređivanje bilo ravnomjerno, a njihov razvoj brži i uspješniji.
Tako bi, kad se svi planovi realiziraju, vanjski krug Pekinga trebao obuhvaćati 1.000 km dok bi, Jing-Jin-Ji, skraćenica za Beijing, Tianjin i tradicionalni naziv za Hebei provinciju, bio veličine jedne trećine SAD-a, bio bi 30 puta veći od Hrvatske!
Ovaj projekt je pokrenut 2015. no već smo 2017. na našem turističko-edukativnom putovanju primijetili dvije stvari koje su u odnosu na zadnji dolazak 2013. bile drugačije – zrak je bio puno bolji a nepregledni kvartovi u predgrađu nisu imali kraja… Zato, naravno da ne sumnjamo u realizaciju svega što je zamišljeno, isplanirano.
Ovaj projekt započet je 2015. no to nije nova ideja u Kini. Šangaj i Nanjing su s tisućama naselja i industrijskih područja povezani brzim cestama koje imaju po 8 traka – područje broji 80 milijuna stanovnika. Isto tako u povezanim gradovima oko Guangzhou, centra elektronske industrije poznatog kao Kanton a glavnog grada pokrajine Guangdong, provincije na obali Južnokineskog mora, živi 40 milijuna stanovnika.
Nalazišta iz kamenog doba stara 27 000 – 10 000 godina
Ako govorimo o dalekoj povijesti grada, zanimljivo je da je još od 723. pr. Kr. na mjestu današnjeg Pekinga postojalo nekoliko gradova s različitim imenima. Također, ne bi trebalo zanemariti ni činjenicu da je na arheološkom lokalitetu Zhoukoudian, nedaleko od današnjeg Pekinga, pronađeno jedno od najznačajnijih otkrića pračovjeka, tzv. “Pekinški čovjek”. Starost nalazišta procjenjuje se na 500 000 – 750 000 godina, a osim navedenog, značajan je i po tome što baš tu postoje i nalazišta iz kamenog doba stara 27 000 – 10 000 godina.
Štoviše, Peking postaje važna okosnica posebno političkog života nakon 1215., godine kada su Kinu napali Mongoli i kod Zhongdua izvojevali jednu od najvažnijih pobjeda, kasnije poznatu pod nazivom „Bitka kod Pekinga“. Ta se godina smatra godinom začetka današnjeg Pekinga jer je tada postao Kanbalik iliti “kanov grad”, prijestolnica Kublaj-kana (1260. – 1290.). Grad je tada dobio naziv Dadu ili Daidu (na mongolskom jeziku), a završen je 1293.
Peking – prijestolnica od 1421. do 1911.
Kasnije, kroz period koji je uslijedio, Peking također nije gubio na značaju. Kada je Kinom zavladala dinastija Ming (1368. – 1644.), Peking je počeo dobivati neke od najznačajnijih kulturnih, povijesnih i kasnije turistički najpoznatijih mjesta kao što su Zabranjeni grad (kompleks bivših carskih palača koje su tijekom pet stoljeća bile prijestolnica 24 kineska cara), Tiananmen (tzv. “vrata nebeskog mira”, glavni ulaz u Zabranjeni grad, ali i najveći svjetski trg), Ljetna palača (carski vrtovi koje je prvo dao izgraditi car dinastije Jin (1115. – 1234.) kad je premjestio svoju prijestolnicu u područje Pekinga da bi ista bila aktivna i za vrijeme dinastije Yuan (1271. – 1368.) koja je brdo preimenovala u “Vrč brdo” (Weng Shan). Razlog preimenovanja je legenda kako je unutar brda pronađen vrč s blagom čiji se gubitak podudarao s padom dinastije Ming ( 1368. – 1644), da bi car Qianlong iz dinastije Qing (1644. – 1911.) naručio izgradnju carskih vrtova 1749. godine i Ljetna palača, tada poznata kao “Vrt jasnog mreškanja” (清漪園, Qīngyī Yuán), otvorena je 1752. godine, na 60. rođendan careve majke). Poznati su i brojni taoistički i budistički hramovi. Prednjači Nebeski hram (kompleks građevina kojeg su izgradili i godišnje posjećivali carevi dinastija Ming i Qing, a koji se smatra taoističkim hramom, iako su kinesko obožavanje nebesa, godišnje molitve i žrtve za uspješnu žetvu koje su carevi osobno prinosili starije od taoizma) i Lama Temple (jedan od najstarijih hramova tibetanskog budizma u Pekingu, izgrađen 1694, također za vrijeme dinastije Ming, u kojem danas žive monasi, a koji mogu posjetiti i turisti i vjernici). Danas Peking krase i Hram Zemlje, Hram Sunca, Hram Mjeseca kao i jako velik broj parkova (obično) s umjetnim jezerima, među kojima posebno mjesto zauzimaju Houhai i Qianhai.
Današnje ime, Beijing (北京 Běijīng – sjeverna prijestolnica), dobio je 1403. Tako je ostalo i nakon pada dinastije Ming. Dolaskom dinastije Qing, Peking nije promijenio svoj status – od 1644. je i glavni grad dinastije Qing. Dakle, pod istim imenom je bio kineska prijestolnica od 1421. sve do 1911.
Stvaranjem Republike Kine 1911., Peking je promijenio ime u Beiping (sjeverni mir), a sjedište vlade je 1928. preseljeno u Nanjing (južna prijestolnica) no, završetkom građanskog rata, kada je na vlast došla Komunistička Partija Kine i 1. listopada 1949. proglasila Narodnu Republiku Kinu, Peking je postao njena prijestolnica. Od tada se proširio – tisuće novih zgrada, hotela i kulturnih centara zauzele su kako centralni dio grada tako i prostor izvan granica stare gradske jezgre, što je dakako promijenilo izgled i samog grada, ali i predgrađa.
Moderna gradnja donijela je promjene izgleda i mentaliteta
Moderna gradnja, koja je posebno obilježila XX stoljeće, uvelike je obilježila i promjenu izgleda grada. Srušen je ogroman broj Siheyuan-ova, imanja u obliku pravokutnika u kojem sobe okružuju centralno dvorište, a na kojima su živjele najčešće tri generacije, imanja čija je veličina varirala ovisno o statusu tj. imućnosti same obitelji. Na njihovim mjestima izgrađena su moderna zdanja, ogromni kvartovi u kojima nije bilo mjesta za veliki broj Pekinžana. Time je narušen ne samo izgled nego i, u velikoj mjeri, suština samog grada.
Naravno, najveće promjene napravljene su prilikom priprema za Olimpijske igre koje su se u Pekingu održale 2008., ali niti nakon toga kontinuitet izgradnje nije prestao. Dapače. Danas je to veliki prometni centar s mnoštvom pruga, cesta i autocesta koje u svim pravcima ulaze i izlaze iz njega.
Nalazi se na visoravni između planina Xishan i Yanshan. Pekingom protječe i nekoliko manjih rijeka od kojih su najvažnije Yangding, Chaobai i Wenyu. Kad su rijeke i riječni kanali u pitanju, ono po čemu je poznatiji je sjeverna postaja Velikog kanala (京杭大運河 Jīng Háng Dà Yùnhé), najdužeg postojećeg kanala (ili umjetne rijeke) na svijetu, dužine 1770 km u smjeru sjever-jug, širine 10–250 km.
Konfiguracija tla zbog koje sve velike plovne rijeke u Kini teku od zapada prema istoku otežavala je veze koje su u pravcu sjever-jug, a koje su bile upravo iz navedenog razloga samo kopnene pa samim time značajno teže i, što je još gore, manje sigurne. Upravo taj problem velikim je dijelom riješen gradnjom Velikog kanala – izgradnja je započeta još u V. stoljeću pr. Kr., a modernizacija je napravljena u razdoblju od 1958. do 1964.
Peking je samo stotinjak km udaljen od Žutog mora – grad Tianjin smatra se njegovom morskom lukom. Klima je umjerena, no zbog velikog utjecaja monsuna ljeta su vruća i vlažna, često kišovita, a zime su hladne i suhe. Proljeća su poznata po pustinjskim olujama, vjetru koji donosi pijesak iz nedaleke pustinje Gobi, što nimalo nije ugodno. Ipak, svako godišnje doba ima svoje prednosti i privlači turiste – posjetiteljima iz svih krajeva svijeta Peking je iznimno zanimljiv!
Nama koji učimo mandarinski kineski jezik, s obzirom da se temelji na pekinškom izgovoru, Peking je tim više draži pa je stoga već dva puta prvo odredište naših turističko-edukativnih putovanja. No, čak i bez toga – grad je to duge povijesti, centar velikog broja kako političkih i društvenih tako kulturnih i obrazovnih, ali i sportskih događaja.
Nadasve, grad je to Pekinžana, ljudi koji čuvaju pekinško povijesno nasljeđe, jednu posebnu pekinšku crtu mentaliteta – prije svega, otvorenost strancima, toplinu, nenametljivost, jednostavnost… a koji kako-tako, unatoč velikom priljevu stranaca iz svijeta i ostalih dijelova Kine, uspijevaju očuvati nešto što je teško objasniti riječima, nešto svojstveno Pekingu što, kad tamo živite i osjećate se u tom gradu kao doma, jako zavolite, jako cijenite…
Zato je Peking uvijek dobar izbor, uvijek topla preporuka!
Autorica: Vesna Baćović, prof. kineskog jezika
Direktorica Haohan škole kineskog jezika
