Uvijek jednom nogom u rukometu

Bavljenje sportom pomaže nam da se izgradimo kao osoba u pravom smjeru, što nam može pomoći privatno i poslovno, a u što ranijem periodu života započnemo trenirati željeni sport to su pozitivniji učinci.

Željka Bobinec ima 26 godina, a iza sebe čak 17 godina sportske karijere. Ona je svoj sportski put gradila kroz rukomet. U zanimljivom intervjuu pročitajte kako je to utjecalo na nju kao osobu, je li talent presudan i što je sve iskusila kroz razdoblje treniranja.

Željka, 17 godina trenirali ste rukomet. Kako je sve započelo i od kuda je proizašla ljubav prema rukometu?

Kako sam krenula u osnovnu školu slobodne aktivnosti su nam bile od 2. razreda gdje nam se nudio rukomet, ritmika, mažoretkinje,ekologija… Sve od navedenog sam probala, ali jedino u rukometu sam ostala jer je mama i sestru i mene upisala na treninge. Tada smo imale po 2 do 3 treninga tjedno gdje smo učile osnove, a kad su krenule utakmice i redale se pobjede tako i odustajanje više nije bila opcija. Pošto sam iz manjeg mjesta sve djevojčice koje u trenirale uz mene su bile cure iz škole i prijateljice u slobodno vrijeme, isto vrijedi i za roditelje koji su nam bili najveća potpora, međusobni prijatelji koji su nas vozili na utakmice, bodrili i tetošili u porazima.

Obzirom da ste u drugom razredu osnovne škole započeli svoju rukometnu karijeru, to znači da ste većinu ovih 17 godina nakon škole, kasnije fakulteta, provodili u rukometnoj dvorani. Kako je to utjecalo na izgradnju vas kao osobe – danas mlade djevojke?

Tu moram reći veliko hvala svojoj mami. Imala sam i ja loših dana u školi kad mi se baš i nije učilo, no nikad nisam imala roditeljsku zabranu da ne smijem na trening zbog loših ocjena. To mi je stvorilo jednu obavezu i osobnu organizaciju te predanost i mogućnost da se borim za sebe i timski surađujem u bilo kakvim situacijama. Kada sve zajedno sagledam, upornost se u svemu itekako isplatila!

Trenutno ste ozlijeđeni pa iz tog razloga već neko vrijeme ne trenirate. Jeste li u svojoj karijeri imali još ozljeda.

Na sreću nisam imala nikakvih ozbiljnijih ozljeda osim par šavova, uganuća zglobova i potrganih prstiju, ali to sve brzo zacijeli, rukomet liječi sve. Sve do prije 2 godine, gdje sam na utakmici ozlijedila koljeno i ubrzo je bila potrebna operacija, oporavak je bio duži, nakon oporavka krenula sam na treninge ponovo. Možda sam i prerano krenula jer sam bila nestrpljiva i tako je na 3. utakmici ponovo nastradalo isto koljeno, a sada sam još u fazi mirovanja i svakodnevno dobivam pitanja da li se vraćam rukometu? No taj odgovor izbjegavam, jer od rukometa nisam nikada ni „otišla“.

Zadnjih godina trenirali ste u seniorimaKako ste se pripremali za utakmice?

Kad sam krenula u srednju školu, promijenila sam klub, tu su treninzi bili ozbiljniji, svaki dan po sat i pol te vikendom utakmice po cijeloj Hrvatskoj. Mislila sam da će biti teže uklopiti se u već uhodanu ekipu, ali s obzirom da je većina cura bila moje godište brzo smo se prilagodile. Ljetne pripreme su uvijek bile najteže, kada su svi još na moru, a vani vrućine, mi oblačimo tenisice i trčimo po atletskim stazama. No, kad u koloni vidim 15 drugih cura koje trče uz mene,  sve je lakše i nema odustajanja.

slika2

Koji je preduvjet za treniranje rukometa? Je li talent nužan?

Ovdje bih svakako istaknula to da ako te privuče taj sport od malih nogu onda talent sam po sebi izađe na vidjelo i tu se želiš zadržati. No ima mnogo djece koja probaju s rukometom, ali se ne zadržavaju predugo jer je to jedna od slobodnih aktivnosti dostupna za treniranje, poput hobija.

Možete li nam opisati kako vaš tim funkcionira  izvan rukometnog terena i kako provodite vrijeme na pripremama, u svlačionici i privatnim okupljanjima?

Često smo zajedno slavile rođendane, išle subotom u izlazak, vraćale se vikendom kasno s utakmica gdje su putovanja trajala oko 5 sati, a tu smo i mi imale svoj „party autobus“ gdje smo direktno s utakmice odlazile u izlaske, onako u trenirkama nas 15 do 20 cura. To su definitivno uvijek bili odlični izlasci.

Do sada ste zasigurno jako puno proputovali sa svojim klubom unutar, a i izvan Hrvatske odlaskom na utakmice i pripreme? Imate li neku anegdotu za podijeliti s nama tijekom tih trenutaka.

Najveći su mi dojam ostavili turniri u Pragu i Mađarskoj gdje smo išle na produžene vikende, igrale utakmice, turistički razgledavale grad, a preko noći bi tulumarile. Anegdota je uvijek bilo i toliko su mi drage i bude lijepe uspomene, tako da stvarno ne znam koju posebno izdvojiti.

Planirate li se nakon oporavka rukometom baviti profesionalno i u budućnosti?

Profesionalno mislim da ne, ali rekreacijski ću uvijek biti uz svoje cure i svaki vikend ih bodriti s tribina!

Neki roditelji skeptični su kada se njihova djeca žele profesionalno baviti određenim sportom uz školu i fakultet. Što vi mislite o tome?

Voljela bih istaknuti da kad sam pisala molbu za posao na kojem radim trenutno, mom poslodavcu bio je veliki plus to što igram rukomet, jer je već tada mogao naslutiti neke od mojih osobina kao što su timski rad, predanost i dobra komunikacija među „igračima“,  što je i sam rekao nakon što sam potpisala ugovor, a evo radimo zajedno već 3 godine.

Također, želim napomenuti da je rukomet kao i svaki drugi profesionalan sport zahtjevan i priželjkuje puno odricanja, kraćih praznika, neproslavljenih rođendana obitelji, svadbi, koncerata, putovanja i sl. Primjerice, svaka od nas se nečeg morala odreći subotom jer je rukomet bio prioritet, naravno još uvijek je, zato i treniram u ovom trenutku sama i pokušavam se vratiti na teren bez obzira igrala ikada više ili ne, ali zbog sebe, zbog kondicije, a mogu reći i navike za treniranjem – tu sam „jednom nogom u rukometu“.

Intervju vodila Suzana Jovanović