Više otkriva nego li skriva…

Kazališna, posmrtna, inicijacijska, obredna, karnevalska… Tajanstvena, smiješna, zastrašujuća, bilo da proziva, naglašava, zabavlja, slavi ili kritizira. Maska oslobađa. Djeluje katarzično. Više otkrivajući nego skrivajući, gotovo raskrinkavajući onoga tko je nosi.

U karnevalsko vrijeme maske su dobrodošle, poželjne. Izraz su hrabrosti i otkačenosti, spremnosti na lakrdiju, ludorije i drskost. Revno ismijavajući autoritet, strah, red, predrasude i sve ono zbog čega su tu.

Maske nas podsjećaju na naše mane i greške i one od kojih smo to sve preuzeli. One to čine krajnje smiješno, groteskno, bezbrižno… Tjeraju tamu, slave rast i stvaranje, novu promjenu, nevezanost za regule, red, relativiziraju i oslobađaju, predstavljaju Simbole otvorenosti, neopterećenog uma.

U svakodnevici pak izraz su licemjerja, dvoličnosti, podvojenosti, manipulativnosti i bestidnosti.

Bespoštedno, napadaju nas, otvoreno se nadimlju, kočopere, zapovijedaju maske naših suvremenika, susjeda, političara, svećenika, rodbine, partnera, kolega… prepune straha, frustracije, hipersenzibilnosti.

Jedinstvene i originalne u svojoj prijetvornosti počivaju na istim zajedničkim motivima – traže odobravanje, lovorike, isticanje, načine izražavanja, a da ih se pri tome ne odbaci, osudi, posrami, ismije ili izignorira. To maske nikako ne vole.

Maske su tu često prevrtljive, hirovite, transformabilne, nameću visoke moralne standarde, tašte su i autoritativne. Imaju potrebu za slavom i uspjehom, neobično ambiciozne, s izrazitom željom kontroliranja i potkupljivanja drugih. Pune su malih pobuda.  No ni to ih ne zadovoljava. Uz velika energetska naprezanja pokatkad i uspijevaju u svojim namjerama, no uvijek padaju na jednom te istom testu – prihvaćanju, voljenju i poštovanju – sebe! Jer, kad nemate ljubavi jedino što želite je moć i kontrola.

Što li se tu krije!?

Unatoč njihovom šarmu i kreativnosti, domišljatosti ispod njih čuče uplakani dvogodišnjaci, zabalavljeni trogodišnjaci, ustrašena dječica! Izranjavana dječja psiha nastanjena i zaglavljena u tijelu odraslog čovjeka ostaje izbrazdana, isformatirana, iskontrolirana, uškopljena.

Na površini utegnuta uslužnošću i pristojnošću, neprirodnošću svake vrste, a unutrašnjost vrišti od čitavog Pandorina plakara nijekanih emocija, zabranjenog voća, potisnutih iskustava, krivnje i srama, ljutnje, razočarenja, tjeskobe, frustracije… To rade zločesti dečki! Kako si to mogla učiniti svojoj mamici! Tako se ne ponašaju djevojčice! Primjera ima bezbroj, a teške riječi i postupci traže štit kojim ćemo preživjeti, obraniti se, dokazati da smo vrijedni i dostojni ljubavi.

Svaka priča o životu priča je o Ljubavi. Svaki čovjek tko god bio i što god radio, kako god izgledao, u što god vjerovao teži istom. Teži Ljubavi. Sve smo u stanju napraviti zbog nje. Izmaškarati se na najgore moguće načine! Ignorirati sebe, manipulirati, prkositi, dominirati, rasipati svoju životnu energiju, živjeti u konstantom strahu i osjećaju ugroženosti. No strah od bola ne uklanja bol nego dovodi do još većeg bola i patnje. Iz nužde navlačimo masku, ufilmavamo se u ulogu i vježbamo je i vježbamo dok nam se u glavi ne sludi…

Ima li granice između tebe i maske – tko to više zna! Tko sam ja!?

Paradoks leži u tome da što više prihvatimo “negativni dio” nas samih više smo svjesni svoje prave prirode. Tada smo u poziciji birati – odnosno biti svjesni da biramo iz Ljubavi jer vidimo i drugu stranu. Susresti, razumjeti i prihvatiti svoju “tamnu stranu” (ili ono što su nam drugi zamjerali) znači osloboditi i povratiti ogromne količine energije zatočene u nijekanju, opiranju i zanemarivanju tog dijela sebe.

Otkriće negativnosti u nama tada nam više ne nabija krivnju, ne tjera nas u strah i frustraciju već naprotiv želimo što prije otkriti svoje “negativnosti” jer kada se one otkriju više nemaju snagu.

Negativnost ima snagu samo dok se nalazi u sferi nesvjesnog uma – čim se raskrinka ona nestaje, topi se… I to je prekrasno, oslobađajuće iskustvo. Nema više prijetvornosti i potrebe za skrivanjem. Dobri smo takvi kakvi jesmo i taj autentičan pristup životu je onda doista stvaran, životan i prirodno podržavajući. Tada vidimo da nema potrebe za maskiranjem, skrivanjem, odvajanjem i obezvrjeđivanjem sebe. Tada je potreba za ljubavlju okončana.

Jeste li otkrili svoje negativnosti?

Kad otkrijemo i integriramo svoje negativnosti spoznat ćemo da negativnosti u stvari ne postoji i da je ljubav u nama oduvijek bila i bit će i da je ne trebamo nigdje drugdje tražiti. Sve je dobro i u redu upravo sad. Imamo razumijevanje stvari oko nas, sebe i Života. Nema požurivanja i nezadovoljstva. Onaj primordijalni impuls da nećemo preživjeti bez ljubavi roditelja i ljudi iz okoline je prijeđen. Preživjet ćemo. Nema straha.

Iz te Ljubavi djelujemo. Volimo se i s maskom i bez maske. Maske uopće i nisu važ ne jer za nas tad sve je raskrinkano. Možda iz štosa posegnemo za onom kozmetičarskom od krastavaca ili se prerušimo ustrašenog nosoroga ili čovječju ribicu – neopterećeno se igrajući toplinom i bliskošću malog djeteta sa svima u maskiranim zabavama – ne zamjerajući čak ni onima koji debelo preziru maškarade.