Kazališna, posmrtna, inicijacijska, obredna, karnevalska… Tajanstvena, smiješna, zastrašujuća, bilo da proziva, naglašava, zabavlja, slavi ili kritizira. Maska oslobađa. Djeluje katarzično. Više otkrivajući nego skrivajući, gotovo raskrinkavajući onoga tko je nosi.
U karnevalsko vrijeme maske su dobrodošle, poželjne. Izraz su hrabrosti i otkačenosti, spremnosti na lakrdiju, ludorije i drskost. Revno ismijavajući autoritet, strah, red, predrasude i sve ono zbog čega su tu.
Maske nas podsjećaju na naše mane i greške i one od kojih smo to sve preuzeli. One to čine krajnje smiješno, groteskno, bezbrižno… Tjeraju tamu, slave rast i stvaranje, novu promjenu, nevezanost za regule, red, relativiziraju i oslobađaju, predstavljaju Simbole otvorenosti, neopterećenog uma.
U svakodnevici pak izraz su licemjerja, dvoličnosti, podvojenosti, manipulativnosti i bestidnosti.
Bespoštedno, napadaju nas, otvoreno se nadimlju, kočopere, zapovijedaju maske naših suvremenika, susjeda, političara, svećenika, rodbine, partnera, kolega… prepune straha, frustracije, hipersenzibilnosti.
Jedinstvene i originalne u svojoj prijetvornosti počivaju na istim zajedničkim motivima – traže odobravanje, lovorike, isticanje, načine izražavanja, a da ih se pri tome ne odbaci, osudi, posrami, ismije ili izignorira. To maske nikako ne vole.
Maske su tu često prevrtljive, hirovite, transformabilne, nameću visoke moralne standarde, tašte su i autoritativne. Imaju potrebu za slavom i uspjehom, neobično ambiciozne, s izrazitom željom kontroliranja i potkupljivanja drugih. Pune su malih pobuda. No ni to ih ne zadovoljava. Uz velika energetska naprezanja pokatkad i uspijevaju u svojim namjerama, no uvijek padaju na jednom te istom testu – prihvaćanju, voljenju i poštovanju – sebe! Jer, kad nemate ljubavi jedino što želite je moć i kontrola.
Što li se tu krije!?
Unatoč njihovom šarmu i kreativnosti, domišljatosti ispod njih čuče uplakani dvogodišnjaci, zabalavljeni trogodišnjaci, ustrašena dječica! Izranjavana dječja psiha nastanjena i zaglavljena u tijelu odraslog čovjeka ostaje izbrazdana, isformatirana, iskontrolirana, uškopljena.
Na površini utegnuta uslužnošću i pristojnošću, neprirodnošću svake vrste, a unutrašnjost vrišti od čitavog Pandorina plakara nijekanih emocija, zabranjenog voća, potisnutih iskustava, krivnje i srama, ljutnje, razočarenja, tjeskobe, frustracije… To rade zločesti dečki! Kako si to mogla učiniti svojoj mamici! Tako se ne ponašaju djevojčice! Primjera ima bezbroj, a teške riječi i postupci traže štit kojim ćemo preživjeti, obraniti se, dokazati da smo vrijedni i dostojni ljubavi.
Svaka priča o životu priča je o Ljubavi. Svaki čovjek tko god bio i što god radio, kako god izgledao, u što god vjerovao teži istom. Teži Ljubavi. Sve smo u stanju napraviti zbog nje. Izmaškarati se na najgore moguće načine! Ignorirati sebe, manipulirati, prkositi, dominirati, rasipati svoju životnu energiju, živjeti u konstantom strahu i osjećaju ugroženosti. No strah od bola ne uklanja bol nego dovodi do još većeg bola i patnje. Iz nužde navlačimo masku, ufilmavamo se u ulogu i vježbamo je i vježbamo dok nam se u glavi ne sludi…
Ima li granice između tebe i maske – tko to više zna! Tko sam ja!?
Paradoks leži u tome da što više prihvatimo “negativni dio” nas samih više smo svjesni svoje prave prirode. Tada smo u poziciji birati – odnosno biti svjesni da biramo iz Ljubavi jer vidimo i drugu stranu. Susresti, razumjeti i prihvatiti svoju “tamnu stranu” (ili ono što su nam drugi zamjerali) znači osloboditi i povratiti ogromne količine energije zatočene u nijekanju, opiranju i zanemarivanju tog dijela sebe.
Otkriće negativnosti u nama tada nam više ne nabija krivnju, ne tjera nas u strah i frustraciju već naprotiv želimo što prije otkriti svoje “negativnosti” jer kada se one otkriju više nemaju snagu.
Negativnost ima snagu samo dok se nalazi u sferi nesvjesnog uma – čim se raskrinka ona nestaje, topi se… I to je prekrasno, oslobađajuće iskustvo. Nema više prijetvornosti i potrebe za skrivanjem. Dobri smo takvi kakvi jesmo i taj autentičan pristup životu je onda doista stvaran, životan i prirodno podržavajući. Tada vidimo da nema potrebe za maskiranjem, skrivanjem, odvajanjem i obezvrjeđivanjem sebe. Tada je potreba za ljubavlju okončana.
Jeste li otkrili svoje negativnosti?
Kad otkrijemo i integriramo svoje negativnosti spoznat ćemo da negativnosti u stvari ne postoji i da je ljubav u nama oduvijek bila i bit će i da je ne trebamo nigdje drugdje tražiti. Sve je dobro i u redu upravo sad. Imamo razumijevanje stvari oko nas, sebe i Života. Nema požurivanja i nezadovoljstva. Onaj primordijalni impuls da nećemo preživjeti bez ljubavi roditelja i ljudi iz okoline je prijeđen. Preživjet ćemo. Nema straha.
Iz te Ljubavi djelujemo. Volimo se i s maskom i bez maske. Maske uopće i nisu važ ne jer za nas tad sve je raskrinkano. Možda iz štosa posegnemo za onom kozmetičarskom od krastavaca ili se prerušimo ustrašenog nosoroga ili čovječju ribicu – neopterećeno se igrajući toplinom i bliskošću malog djeteta sa svima u maskiranim zabavama – ne zamjerajući čak ni onima koji debelo preziru maškarade.
