Nekada omiljeno televizijsko lice, a danas ravnateljica kazališta Mala scena, producentica i doktorica znanosti. Mladi je pamte iz emisije Malavizija kao vesele Bucke, a odrasli kao Šteficu Cvek gdje je glumila u filmu u Raljama života, Rajka Grlića.
Većina običnih ljudi ima jedno, dva, do najviše tri zanimanja, s time da su ova druga većinom povezana s hobijem. Stoga smo Vitomiru Lončar, svestranu ženu s dugom karijerom i nekoliko zanimanja koja je ove godine napunila 57 godina priupitali par zanimljivih pitanja…
Koliko točno imate zanimanja, koja su i kako je sve zapravo započelo?
Počela sam kao glumica. I bila sam uvjerena da je jedino što želim raditi do kraja života. No, već nakon desetak godina profesionalnoga glumačkoga rada gluma mi više nije bila dovoljna. Pa sam s nekolicinom kolega prije tridesetak godina osnovala privatno kazalište. Usporedno s glumom i radom u kazalištu, vodila sam i TV emisije (Limačijada, Malavizija, Igre na ledu, Igre na moru…).
Od 1997. godine igrom slučaja počela sam se baviti i produkcijom, a istodobno sam postala i direktoricom kazališta. Činilo se da je to – to. No, čovjek snuje, a Bog odlučuje pa sam zbog bolesti 2003. godine počela razmišljati o novom poslu i okrenula sam se učenju. Upisala sam doktorat 2006. godine, doktorirala 2011. i znanstveni rad, istraživanje te pisanje, postali su mi nova karijera koju je pratila i ona nastavnika na različitim fakultetima. Usput sam bila i žena i majka. Što me čeka sada, kada započinjem novi život u Kini, tisućama kilometara daleko od grada Zagreba u kojem sam provela cijeli svoj život – uistinu ne znam.
Od kuda motivacija? Nešto vam mora biti – najdraže?
Cijeli život imam višak energije, po prirodi sam znatiželjna, osoba sam koja uglavnom nema strahova pa mi nije teško svaki puta krenuti iz početka. Uvijek mi je najdraže ono čime se trenutačno bavim. Kada me nešto više ne zanima ili mi nije uzbudljivo i zanimljivo – odlazim novim putem.
Kroz karijeru borili ste se sa epilepsijom. Koliki je utjecaj ona imala na vaš profesionalni, ali i privatan put?
Naravno da bolest određuje okvir mog života. Da, imam ograničenja, ali ona me ne sputavaju. Upravo obrnuto, motiviraju me. Kada uspijem nešto što je izgledalo nemoguće kažem sama sebi – idemo dalje! Dobar osjećaj.
S mojim doktorom Hrvojem Hećimovićem, u bolnici.
Od kuda nadimak Bucka?
Još kao mala imala sam okrugle obraze i Bucka je nadimak koji nosim od svoje druge godine. Zahvaljujući televiziji Bucka sam i ostala. Premda se ne osjećam kao – Bucka.
Neka najljepša sjećanja ili anegdote koja imate iz glumačke uloge Štefice Cvek?
Štefa je bila tako davno, prošle su već 33 godine od snimanja i zaista je dio života koji je odavno prošao. Snimanje filma ozbiljan je i težak posao i kad se radilo nisam baš imala vremena za zabavu. Ali zato pamtim odlične tulume tijekom predstavljanja filma na festivalima po cijeloj bivšoj državi… Nezaboravno!
A Malavizije? Kako je bilo surađivati s Ivicom i Darkom?
S Ivicom i Darkom družila sam se od mladosti, još od 1974. godine, bili smo zajedno u dramskom studiju ZKM-a, zajedno smo studirali, a Malavizija i Limačijada bile su samo kratka faza u našem prijateljstvu. I danas se čujemo, vidimo, roštiljamo kad stignemo…
Kako izgleda život u kazalištu?
Život u privatnom kazalištu, a u takvom živim i radim, posao je 24/7. Kao i u svakom poslu ima i lijepih i teških dana i razdoblja. Ono što je sigurno – nikada nije dosadno i svaki dan je drugačiji od onog prethodnog.
Obzirom na toliko zanimanja i obaveza koje su se provukle kroz vašu karijeru, jeste li imali uopće vremena za privatan život?
Strateški plan našeg kazališta (Mala scena) počinje rečenicom Rudolfa Steinera koja je odgovor na Vaše pitanje: “Naš kazališni život nije se dao razdvojiti od našeg svakodnevnog života. Stvarati kolektivno bilo je isto što i živjeti kolektivno.” Ono što zasigurno mogu reći jest da je moj život cjelovit, ne dijeli se na privatno i poslovno.
Predstava “ŽivotX3” 2004. godine s Ivicom Zadrom
Da možete nešto u svom životu promijeniti, što biste to promijenili?
Nisam okrenuta prema prošlosti već prema budućnosti. Uvijek mi se u životu potvrdilo da je sve moralo biti baš tako kako je bilo. Sve je imalo neke više smislove koje u određenom trenutku nisam mogla “pročitati”. Sada, s ovim iskustvom, znam da mi se valja samo prepustiti i da tako mora biti.
Kako danas provodite slobodno vrijeme i koji su vam planovi za budućnost?
Kada sam sama i imam vremena čitam, pišem, šetam naše pse… Kada sam s mužem, onda je to druga priča: tenis je na prvom mjestu! Cijeli život se naganjamo po tom teniskom terenu i nikada nam ne dosadi. Igramo na poene na „život i smrt“ i ta se uživancija ne da opisati!
A planovi za budućnost? Odlazimo u Kinu. Muž već ima posao, a ja ga tek krećem tražiti. Putujem već sljedećeg četvrtka u naše novo mjesto stanovanja, grad Xi’an, a kako će nam uskoro izgledati svakodnevica, uistinu ne mogu odgovoriti.
Za kraj možete nam otkriti „recept“, odnosno poručiti na koji način imati više zanimanja, ukoliko ih zaista želimo?
Ljepotu učenja otkrila sam relativno kasno, ali mogu reći da je „recept“, ako se tako može reći, upravo u svakodnevnoj edukaciji. U posljednjih desetak godina završila sam jako mnogo edukacija, a također učim i na neformalne načine. Učim svaki dan i to me čini zadovoljnom osobom i otvorenom za nove izazove. Vjerujem da upravo zbog svoje strasti prema učenju nemam problema u ovim godinama drastično promijeniti svoj život. Evo, sada intenzivno učim kineski i to me trenutačno najviše zabavlja. Jedva čekam da dođem u Kinu i provjerim koliko će mi ovo, što sam naučila u Zagrebu, koristiti svakodnevno u mom kineskom životu.
Intervju je vodila: Suzana Jovanović, IM&C agencija
