Istraživanja o razlikama između muškaraca i žena su brojna, a Brehm, autor knjige Teorija reaktivnosti, u svom pregledu tih istraživanja navodi sljedeće razlike:
Tko koga više voli?
Žene jednakim intenzitetom vole svoje partnere kao i ovi njih. Međutim, žene istodobno pokazuju tendenciju većeg uvažavanja svojih muških partnera.
Tko se češće i intenzivnije zaljubljuje?
I muškarci i žene doživljavaju ljubav na prvi pogled podjednako često (54% žena i 63% muškaraca vjeruje u ljubav na prvi pogled).
Žene se češće zaljubljuju i češće izjavljuju kako imaju vrlo intenzivne osjećaje (euforične su i vrištale bi od zaljubljenosti). Također su ranije nego muškarci spremne stupiti u brak, češće vole i kad im ljubav nije uzvraćena, češće vjeruju kako je ljubav vrijedna svega i idealiziraju svoje partnere više nego muškarci.
Tko je romantičniji i (ne)realniji?
Muškarci su, vjerovali ili ne – romantičniji. U jednom Rubinovom istraživanju na pitanje: Da li biste se vjenčali s osobom koja ima sve za vas poželjne osobine, ali ju ne volite?, gotovo je tri četvrtine žena odgovorilo ne znam. Šezdeset i pet posto muškaraca odgovorilo je na isto pitanje ne. Također, muškarci su se u daleko većem postotku slagali s tvrdnjom: Sve dok se vole ljudi ne bi trebali imati problema u braku, a u većem se postotku nisu se slagali s totalno neromantičnom tvrdnjom: Čovjek ne bi trebao ulaziti u brak ako se njegovi roditelji tomu ozbiljno protive.
No, novija istraživanja pokazuju da su se u međuvremenu stvari ipak malo promijenile. Danas preko 80% i žena i muškaraca navodi ljubav kao nužan uvjet za brak (barem u SAD). Istraživači to pripisuju promjenama u društvenoj ulozi žena koje su postale u velikoj mjeri ekonomski nezavisne od muškaraca, pa nemaju više potrebu stupati u brak zbog financijske sigurnosti.
Kada započne neki odnos muškarci se ranije zaljube (skoro 25% muškaraca zaljubljeno je već prije četvrtog sastanka, a u takvu je stanju samo 15% žena). U stvari, preko 50% žena izjavilo je da im je bilo potrebno oko 20 sastanaka da bi odlučile jesu li zaljubljene.
Također postoje neke naznake da muškarci više pate kada se odnos prekine – iako su tu individualne razlike među ljudima vrlo velike.
Nakon neuspješne ljubavne veze triput više muškaraca nego žena – počini samoubojstvo.
Čini se da muškarci i žene vole podjednako, ali na različite načine. Pokazalo se da su muškarci nešto naivniji i više vjeruju u romantične besmislice tipa samo jednom se ljubi, prava ljubav je najveća sreća ili ljubav pobjeđuje sve zapreke. Žene su nešto razumnije, osim kad im intenzivne emocije nadvladaju razum. Socioekonomska realnost tjera ih da budu nešto opreznije i praktičnije kad je u pitanju osoba u koju će se zaljubiti i za nju se udati.
Tko više daje?
Što se tiče primanja / davanja, obično se pretpostavlja kako žene u ljubavi daju više i uopće više brinu oko odnosa. Istraživanja to ne potvrđuju. Izgleda da je takva pretpostavka odrazom načina na koji su muškarci i žene odgojeni pokazivati brigu.
Od žene se očekuje da preuzme glavninu odgovornosti za skrb o osjećajima partnera, za vezu općenito, a ako se uda i rodi djecu i ona su primarno ženina briga.
Muškarac se, s druge strane, priprema da se brine o sigurnosti svoje partnerice, a ako se oženi, očekuje se i skrb o financijskom blagostanju. Iako su danas takve spolne uloge manje krute, još su uvijek prisutne u definicijama ljubavi, odnosno u očekivanjima koja se uz nju vezuju. (Da li me ona voli i sada kada zarađuje više od mene? Nešto u podrumu šuška, a njega uopće nije briga; više mu nije stalo do mene.)
Kome je potrebno više bliskosti?
I što se intimnosti i privrženosti tiče mogu nastati problemi. Privrženost se u takvoj mjeri može pretvoriti u ovisnost da osobe ostaju u destruktivnoj vezi, ili joj se stalno vraćaju, jer tako očajnički trebaju tog partnera. Oni pak što seks izjednačuju s intimnošću često su razočarani i zbunjeni kad se nakon odnosa osjete praznima i tužnima.
Onda mi on okrene leđa i zaspi – žale se često žene koje bi onda, umjesto u hrkanju, željele uživati u, recimo, razmjeni intimnih misli i slušanju kako su divne i kako ih se obožava. Čini se da su upravo ove, nedovoljno zadovoljene potrebe za intimnošću razlogom što žene svoju sreću u romantičnom odnosu u pravilu procjenjuju manjom od sreće muškaraca.
Tko je sretniji?
Rubenstein, još jedan od poznatih istraživača ljubavi, ispitao je muškarce i žene u dobi od 13 do 60 godina. Jedino u dobi između 27 i 29 godina žene svoju sreću u ljubavi procjenjuju većom nego što je to slučaj kod muškaraca i to zato što kod muškaraca u toj dobi dolazi do izrazitog pada.
Valjda je to povezano s ulaskom u brak. Žene to jako usrećuje – dok nakon par godina ne shvate u što su se uvalile. Muškarci brak isprva doživljuju kao gubitak slobode i veliku odgovornost, a onda vide da to i nije tako strašno; počinju uviđati sve prednosti i manevarske prostore.
Zašto je ženama intimnost važnija nego muškarcima?
Žene više pričaju o sebi i o svojim osjećajima i počinju se na taj način otvarati ranije u odnosu; kroz to i izgrađuju odnos. Muškarci, s druge strane, velik dio svoje potrebe za intimnošću zadovoljavaju samim fizičkim prisustvom, nisu im toliko potrebna intimna čavrljanja. Međutim, strah od intimnosti jednako je izražen (čini se i opravdan) i kod žena i kod muškaraca.
Naime, jednako su iskusili situacije u kojima su bili odbačeni nakon što su se pred partnerom razotkrili. Ako se to i vama dogodilo (a ne znamo zbog čega bi vi bili izuzetkom), ne dopustite da vas to obeshrabri. Sljedeći put nastojte održati ravnotežu između onoga što dajete i onoga što primate. Tako ćete, kažu istraživanja, povećati međusobno sviđanje, ali i sačuvati se eventualnog razočarenja ako stvar ne uspije. Ne treba zaboraviti ni na vrijeme tj. na strpljenje: dopustite da se međusobno povjerenje razvije i da se usklade očekivanja.
Iz knjige: Srce moje i tvoje u ljubavi stoje
Autor(i): Dubravka Miljković, Majda Rijavec
