Za sve kontrol-frik roditelje…

U posljednjih nekoliko godina (da, godina… ne mjeseci, ne dana ili sati…) pitam se nekoliko pitanja vezana uz svoju djecu:

  • Kako se prestati sekirati oko ocjena i njihovih školskih obaveza?
  • Kako balansirati da ih pomalo gurkaš u pravom smjeru, a da ne preuzimaš kontrolu?
  • Kako napraviti da im pomažeš i vodi, a da istovremeno ne preuzimaš teret školskih i ostalih obaveza?
  • Kako prihvatiti da tvoje dijete nije super cool i najbolje u svemu?

Ne znam kako ostali roditelji, ali ja, kao osoba koja se uvijek bacala maksimalno u sve s totalnom predanošću, totalno se živciram svaki dan kad su moja djeca u pitanju i kad naravno oni ne rade ono što JA mislim da bi trebali raditi. Sebično i totalno egoistično, zar ne?

Kako oni mogu, umjesto domaće zadaće, upaliti TV i buljiti u taj sjajni ekran? Kako se samo moj tinejdžer usuđuje mrgoditi, duriti se, derati se i buljiti u zid, a zadaća nije napisana i nije naučeno novo gradivo? Kako su se samo zaredale te trojke u školi?

To je samo tinejdžer, a sad ono malo manje dijete… Uf, uf… Čitanje lektire (ma koga ja lažem; čitanje općenito) je muka nad mukama… Kazna kakve nema… Čita se drhtavim glasom, punim patnje, sa suzama u očima… A mora čitati na glas, jer ako čita u sebi nema pojma što je pročitalo, a kamoli da zna radnju, glavne likove i ostale bitne stvari… A da ne pričamo o tome da čita ono što MISLI da piše, a ne zaista ono što je napisano… Kazna, kažem vam…teška kazna (ne znam jel’ veća za mene ili za dijete).

A da ne pričamo o prehrani… Koliki trud JA ulažem da im pripremim neki fini (hej, barem je meni fino, a i svim frendovima) kuhani obrok, a oni stave pola žlice u usta i navale na kruh, ABC sir i poli salamu… A djeca u svijetu gladuju… Voće i povrće, kaj je to? Igra riječima ili trebamo znati kako se pojedino voće i povrće kaže na engleskom?
I tako iz dana u dan… Ne znam… Divim se roditeljima koji (barem za okolinu) non-stop govore da su im djeca super, da sve rade kaj im se kaže, imaju super ocjene u školi, domaća zadaća je svaki dan napisana, nema nikakvih primjedbi u eDnevniku… Djeca im prate pozorno nastavu i ne ometaju je (to postoji??)…

Jednostavno rečeno totalno zavidim tim roditeljima, jer očito da sam ja negdje dobro, debelo fulala… Ili???

Ili sam jednostavno preiskrena u izražavanju svojih misli i osjećaja? Zaista se suočavam sama sa sobom i ne muljam sebe u prezentaciji svoje djece? Očekujem li previše od njih? Projiciram li SVOJE želje i snove na njih? Tražim li zaista previše od njih kada želim da se kreću u krugu svojih potencijala i mogućnosti? Jesam li zaista grozan roditelj ako ih ne pustim da rade što žele, ako ih mitim s materijalnim za svaki uspjeh u školi???

Zaista ne znam… I opet sam na početku s istim pitanjima s kojima sam i krenula… I kao svakom ljudskom biću, treba mi potvrda da barem nešto radim dobro, a ne da svaki dan kasno popodne razmišljam i živim u čudu…

U čudu da moja djeca OPET nisu napravila zadaću, OPET nisu pojela finu papicu, OPET nisu pripremila torbu za sutrašnji dan, OPET se svađaju i deru… I OPET… Ma, mislim da ste već shvatili poantu…

Autor – Frik roditelj