Kada bi školska torba bila jedini krivac za sve boljke, to bi se vjerojatno još i dalo urediti. Problema je međutim bezbroj. Možda to i ne bi trebali biti problemi ako roditelji shvate kako nije dovoljno djecu samo podići na noge nego da ih trebaju podići na zdrave noge i naučiti ih kako čuvati ono što drži cijelo tijelo, a to je naša kralježnica.
Dakle, ako se odmaknemo malo od gorućeg i sveprisutnog problema školske torbe, možemo govoriti o još nekoliko prevažnih stvari u odgoju i brizi za našu djecu.
1. Kretanje i tjelesna aktivnost
U posljednjih deset-petnaest godina način igre djece uvelike se promijenio. Urbani način života, kompjutorizacija i ulazak svih mogućih „one-man“ igara u naše domove doveli su do povlačenja djece u zatvoreni prostor u kojem većinom sjede i sama se zabavljaju.
Jasno je da se zbog toga ne razvija samo loše držanje nego se i smanjuje komunikacija na relaciji roditelj – dijete.
Vrlo su česti slučajevi danas da se djeca već u petom-šestom razredu žale na bolove u vratu ili križima, što je apsurdno. Upravo je to izazvano nedostatnim kretanjem.
2. Opterećenje nastavnim i izvanškolskim aktivnostima
Programi u školama vrlo su zahtjevni i ubrzani pa djeca ako žele imati relativno dobre ili odlične ocjene, moraju u pisanju zadaće i učenju provesti dnevno i po nekoliko sati (ovisno o tome koji su razred). Prije ili poslije toga borave u školi po još nekoliko sati, i to sve u sjedećem položaju i u priličnom psihičkom opterećenju.
U dobi od prvog do četvrtog razreda u djece se upravo kao posljedica često javljaju mučnine, želučane tegobe, glavobolje…
U dobi od petog do osmog razreda, koje je već i doba puberteta, u neke djece vrlo su česte glavobolje, bolovi u leđima, vratu…
Osim boravka u školi i učenja kod kuće, djeca često zbog ambicioznosti roditelja imaju i po nekoliko izvanškolskih aktivnosti, što je sve samo ne normalno.
Potpuno je opravdano i u redu da djeca imaju po jednu izvanškolsku aktivnost ili eventualno dvije, s time da je jedna od njih svakako neka sportska aktivnost (sport ili vježbe), no kada dijete ima po tri-četiri izvanškolske aktivnosti a sve su statične i zahtijevaju samo psihičku aktivnost – to je onda zabrinjavajuće.
3. Sjedenje
Budući da se sve svodi na to da je sjedenje jedan od najvećih uzročnika nepravilnog držanja i slabljenja leđnih, trbušnih, glutealnih mišića, a određeni dio dana dijete ipak mora provesti sjedeći, važno bi bilo reći što o ergonomski prihvatljivom sjedenju.
Osim što djeca dok sjede primjenjuju raznolike položaje ne bi li im sjedenje postalo koliko toliko udobnije, često (i do 80 posto djece) sjede i uče na neprihvatljivim stolcima i stolovima.
Što se tiče boravka u školskim klupama, tu je velik problem što su djeca u jednom razredu različitih visina, a klupe su jednake. No tu se nažalost ne može učiniti mnogo. Ali kod kuće je ipak moguće djeci prilagoditi radni prostor.
Stolac na kojemu sjede trebao bi biti odgovarajuće visine, što znači da natkoljenice s potkoljenicama trebaju činiti kut od 90 stupnjeva a stopala moraju biti na podu.
Visina radnog stola mora također biti prilagođena visini djeteta te bi bilo dobro kada bi površina radnog stola bila malo ukoso podignuta jer bi to omogućilo da dijete kod pisanja ili čitanja ne spušta glavu (ne savija vrat), već to može iz normalnog uspravnog položaja.
4. Rast i razvoj djeteta
Nepravilno držanje počinje se razvijati već u najranijoj dobi ako se to roditeljskom brigom ne spriječi.
Prema nekim autorima, tri su kritične faze u rastu i razvoju djeteta:
Dakle, ako se odmaknemo malo od gorućeg i sveprisutnog problema školske torbe, možemo govoriti o još nekoliko prevažnih stvari u odgoju i brizi za našu djecu.
1. Kretanje i tjelesna aktivnost
U posljednjih deset-petnaest godina način igre djece uvelike se promijenio. Urbani način života, kompjutorizacija i ulazak svih mogućih „one-man“ igara u naše domove doveli su do povlačenja djece u zatvoreni prostor u kojem većinom sjede i sama se zabavljaju.
Jasno je da se zbog toga ne razvija samo loše držanje nego se i smanjuje komunikacija na relaciji roditelj – dijete.
Vrlo su česti slučajevi danas da se djeca već u petom-šestom razredu žale na bolove u vratu ili križima, što je apsurdno. Upravo je to izazvano nedostatnim kretanjem.
2. Opterećenje nastavnim i izvanškolskim aktivnostima
Programi u školama vrlo su zahtjevni i ubrzani pa djeca ako žele imati relativno dobre ili odlične ocjene, moraju u pisanju zadaće i učenju provesti dnevno i po nekoliko sati (ovisno o tome koji su razred). Prije ili poslije toga borave u školi po još nekoliko sati, i to sve u sjedećem položaju i u priličnom psihičkom opterećenju.
U dobi od prvog do četvrtog razreda u djece se upravo kao posljedica često javljaju mučnine, želučane tegobe, glavobolje…
U dobi od petog do osmog razreda, koje je već i doba puberteta, u neke djece vrlo su česte glavobolje, bolovi u leđima, vratu…
Osim boravka u školi i učenja kod kuće, djeca često zbog ambicioznosti roditelja imaju i po nekoliko izvanškolskih aktivnosti, što je sve samo ne normalno.
Potpuno je opravdano i u redu da djeca imaju po jednu izvanškolsku aktivnost ili eventualno dvije, s time da je jedna od njih svakako neka sportska aktivnost (sport ili vježbe), no kada dijete ima po tri-četiri izvanškolske aktivnosti a sve su statične i zahtijevaju samo psihičku aktivnost – to je onda zabrinjavajuće.
3. Sjedenje
Budući da se sve svodi na to da je sjedenje jedan od najvećih uzročnika nepravilnog držanja i slabljenja leđnih, trbušnih, glutealnih mišića, a određeni dio dana dijete ipak mora provesti sjedeći, važno bi bilo reći što o ergonomski prihvatljivom sjedenju.
Osim što djeca dok sjede primjenjuju raznolike položaje ne bi li im sjedenje postalo koliko toliko udobnije, često (i do 80 posto djece) sjede i uče na neprihvatljivim stolcima i stolovima.
Što se tiče boravka u školskim klupama, tu je velik problem što su djeca u jednom razredu različitih visina, a klupe su jednake. No tu se nažalost ne može učiniti mnogo. Ali kod kuće je ipak moguće djeci prilagoditi radni prostor.
Stolac na kojemu sjede trebao bi biti odgovarajuće visine, što znači da natkoljenice s potkoljenicama trebaju činiti kut od 90 stupnjeva a stopala moraju biti na podu.
Visina radnog stola mora također biti prilagođena visini djeteta te bi bilo dobro kada bi površina radnog stola bila malo ukoso podignuta jer bi to omogućilo da dijete kod pisanja ili čitanja ne spušta glavu (ne savija vrat), već to može iz normalnog uspravnog položaja.
4. Rast i razvoj djeteta
Nepravilno držanje počinje se razvijati već u najranijoj dobi ako se to roditeljskom brigom ne spriječi.
Prema nekim autorima, tri su kritične faze u rastu i razvoju djeteta:
a) doba prve godine života, kada se dijete dovodi u sjedeći i stojeći položaj – treba ga pustiti da samo usvaja vertikalizaciju onom brzinom koja njegovu lokomotornom sustavu najbolje odgovara
b) doba polaska u školu (6-7 godina) – ispraviti pogrbljeno sjedenje u školi i riješiti problem neadekvatne i preteške školske torbe
c) doba puberteta, kada je ubrzan rast tijela i ekstremiteta i organizam je pod jakim utjecajem hormona – osloboditi djevojčice stida jer ih često baš on tjera na pogrbljeno držanje te popraviti statiku i ravnotežu tijela.
b) doba polaska u školu (6-7 godina) – ispraviti pogrbljeno sjedenje u školi i riješiti problem neadekvatne i preteške školske torbe
c) doba puberteta, kada je ubrzan rast tijela i ekstremiteta i organizam je pod jakim utjecajem hormona – osloboditi djevojčice stida jer ih često baš on tjera na pogrbljeno držanje te popraviti statiku i ravnotežu tijela.
You must be logged in to post a comment Login