Hrabro gradim svoj put. Važno je imati utočište, imati svoj kut, mir i tišinu, a prije svega prijatelja koji će otvoriti svoja vrata i pustiti te u svoj dom. Nehajno dok otvara vrata, pitati kako si, a kad osmotri da sam dušu došla odmoriti osmjehnuti se, potom uručiti slatkiše i, obavezno, kutiju keksa. Moj prijatelj me “potjera” na pranje ruku i umivanje i ostavlja samu u sobi, odlazi u drugu prostoriju, a meni ostaje tišina i mir po koji sam došla. Povremeno tek proviri da vidi koliko sam to dobro ili loše i onda kada čuje moje monotono kuckanje po tipkovnici, zna da sam u svom razmišljanju i pisanju, znači dobro.
Beskrajno sam mu zahvalna, opuštena, nenametljiva, nezahtjevna, kao da me nema, tako se ponašam, tiha, gotovo i ne dišem.
Takvi naši susreti i druženja su povremena, iskrena i dovoljna da si baterije popunimo. Sam živi i van radnog vremena voli tišinu i mir, baš kao i ja. Ali onaj osjećaj nesamoće i razumijevanja je bitan.
Prošlo naše druženje je završilo kuhanjem, kupila sam usput sve za dobar obrok i s guštom svega po malo ispekla. Neformalno, opuštajuće, sitno ugađanje i beskrajno povjerenje. Eto, to su meni važne i jako bitne sitnice koje to zapravo i nisu, jer je učinak tu, moje vraćanje snage koju trebam. Skupim svoje krhotine, izvidam rane.
Moj prijatelj je osoba koja voli biti sama, baš kao i ja.
Samoća kao dobar izbor
Zato pokušavam definirati toliko potrebnu samoću kao dobar izbor. Prije svega treba definirati i postati svjestan koliko je i to važan ritual u našoj svakodnevici. Biti sam sa sobom, nije lako, to je umijeće. Naučimo se, ja još učim, možda sam korak ispred samo.
Nismo usamljeni, nismo depresivni, nismo tjeskobni. Zapravo oboje uživamo u tim svojim samoćama jer kad pogledam što sam sve prošla, ne želim niti djelić takvoga života više, a i on je imao svojih puteva koji su ga po cijelom svijetu vodili. Internacionalni život je vodio i takvu obitelj stvorio. Svi su se raspršili, u kontaktima ostali.
Znam tko sam i što želim, provodim jako puno vremena sama, kada god to mogu, tako napunim baterije i sve nedoumice rješavam. Meni i sama osama pomaže osloboditi se od stresa, dok ponekim osobama koje me ne poznaju ostavlja utisak da prštim od samopouzdanja. Priznajem, ja ga imam, izgrađujem i učvršćujem, a biti sam, baš ni malo nije lako. Treba stvoriti ugodu s vlastitim mislima, ako one nisu takve, svojim osmatranjem i analiziranjem, postignem pozitivu.
Moja savjest je mirna, spokojna sam jer sam u svemu dala svoj maksimum, pa i više no što se tražilo i očekivalo. Imala sam i još uvijek imam bezbroj loših trenutaka u životu, a tko ih nema? Naučila sam se suočavati s problemima i rješavati ih, odmah.
Vrijeme kao terapija
Vrijeme u životu je važno, ponekad je to i jedina smislena i moguća terapija.
Baš zato cijenim to svoje vrijeme i nestanem, odnosno, odmičem se od osoba koje mi ga pokušavaju “oteti”. Trudim se i uspijeva mi da moja komunikacija ide pozitivno i kvalitetno, uvijek sam dobar slušatelj. Međutim, imam svoje granice i ako krene niz brdo, tada se povlačim u neki svoj svijet. Niz brdo smatram opetovanje priče i traženje mišljenja o istoj stvari za redom. Kao da ću ga promijeniti u pola sata. Neću!
Okružena sam uvijek s mnogo ljudi, posao je takav. Stekla sam kroz život nekoliko pravih prijatelja kojima sam dozvolila da uđu kako se kaže, u moj osobni prostor. Odani smo jedni drugima, nema ljepšeg osjećaja. S njima rado podijelim svoje nedoumice i često kad sam u dilemi, nazovem i kroz mini razgovor budem usmjerena ili “progledam”.
Često od šume ne vidimo drvo.
Željna sam adrenalina, novih spoznaja i jako puno čitam i šećem, promatram, imam svoj maleni svijet koji sam stvorila, gdje mi je najvažniji mir u koji se mogu povući. Znatiželjna sam, rado proučavam životinje i ponašanja ljudi.
Zašto sad sve ovo pišem?
Danas mi je trebao mir, ali onaj prijateljski i čarobni, opuštajući, bez davljenja i suvišnih pitanja.
Trebao mi je topli prijateljski osmijeh, trebalo mi je utočište.
Onaj mir kada ne moram se trzati na korake moje gazdarice koja svako malo nađe razlog hodanja uz moja vrata, da provjeri trošim li struju na ventilator, a vani je preko 30 već danima, isijavaju zidovi. To su dani kada uzalud tražim oko kuće hladovinu u kojoj je 36. tako sam se jedan dan gotovo zalijepila za luft madrac. Ljepilo nevidljivo se stvorilo, kemijska reakcija, koža me je tako žarila i pekla da sam odlučila biti pod krovom. Unutra vrelo, bez daška zraka.
Prisiljena sam bila pronaći alternativu. Malo meditacije i došla sam do faze kada ne osjetim više toliku temperaturu, uspijeva mi se umiriti do te mjere da samo trepavice su u funkciji i prsti koji prebiru tipkovnicu ili drže knjigu. Bestežinsko stanje postižem, usmjerim svoj mozak u neka maštanja i zaokupiram ga, tako da gdje sam i kako mi je nije bitno, ne utječe na me išta. Slično sam postupila zimus kada sam u kaputu spavala, hladnoća bez grijanja.
Neprekidno čitam i pišem, zapravo sebi zapisujem, dnevnik misli vodim, a ponekad svoje redove uobličim u priču.
Naravno da me posebno raduje kad svoje ispisane redove ugledam na stranici portala, uz slike djeluje onako profesionalno, a sam tekst djeluje oštrinom. Čitam ponovo, drugačije shvaćam, baš kao poduku i poruku samoj sebi u odnosu kad sam zapisivala redove.
Moji objavljeni tekstovi izazivaju reakcije. Primam poruke, odgovaram. Ako mogu, rado pomognem, nisam kvalificirana. A tko je? Međutim, kad se sjetim svojih nedoumica i traženja odgovora, nisam razmišljala o kvalifikacijama sugovornika. Pitala bih, jer iskustvo je važno.
Obratilo mi se nekoliko žena. Otvoreno i s velikim povjerenjem iznijele su svoje probleme, opisale osjećaje i stanja u kojima se nalaze. One su se prepoznale u mojim pričama, jer opisivala sam što sam prošla i što prolazim.
Ponavljam, nisam sveznalica, nisam svemoguća ali kad za nekoliko dana dobijem poruku da sam puno pomogla, sretna sam. To mi je i motiv više da nastavim s pisanjem i opažanjem.
Važno je vrijeme, ono jedino liječi i donosi neki prestanak boli.
Vrijeme poslije vremena ipak nešto znači. Kad pogledam sve svoje zapise prije godinu, dvije, uvjerim se da sam na dobrom putu. Zato svi trebamo vremena da nam neki novi vjetar donese novu ljubav i to onakvu kojom ćemo moći odbaciti i izblijediti onu koja nam je nanijela toliko patnje i boli.
“Nemoj ništa reći. Nisu nam potrebne riječi kako bi mogli komunicirati. To je možda energija ili drevno srodstvo između naših duša. Ne znam. No, bez obzira, to što imamo nadilazi jezik. Između nas, čak i tišina je izvanredna. Čak i tišina govori. “~ Beau Taplin.
Citiram dio svoga dnevnika misli : ” Ti si moja srodna duša. Priznajem da te još uvijek volim, jer samo prave iskrene ljubavi ostaju. One su duboko urezane, satkane u nama. Vjetar promjena će donijeti ljubav ali hoću li ja biti tamo. Svu ljubav si samo tako odbacio, to boli, a hoću li biti na nekom novom početku, hoće li promjene nastupiti, ne znam. Ali moram ojačati i ne dozvoliti si više nikada ovakav put. Zato što te još uvijek volim, ne dozvoljavam novim ljubavima da zauzmu mjesto, bilo koje, niti da se pojave. Zato sve trebam vrijeme koje će me izliječiti tako da budem otporna na sve ljubavi koje nisu obostrane i snažne i trajne.
Pitam se neprekidno, hoćemo li ikada krenuti zajedno nekim novim spoznajama, ne znam. Svejedno, razmišljam i liječim se neprekidno, zato i pružam šansu da okusimo i taj novi put. Iznenada si otišao od naših zvijezda koje smo stvorili, sama sam teško sve podnijela. Ali jesam, tu sam, čvrsta i stabilna. Nije mi jasno što se sve dogodilo, a nije ni važno, svjesna sam da te još uvijek volim. Krenimo opet uz naše zvijezde, moram priznati da te još volim. Pojavio si se u mom životu i promijenio sve, doslovce, do zadnje sitnice. Pišem nakon puno vremena, dok mi rane zacjeljuju, nikako mi ne uspijeva otkriti svrhu i razlog tvoga pojavljivanja i protresanja moga života…”
Zato sam i počela svoju priču opisom kako biti sam sa sobom i kako izvući maksimum za sebe, opstanak, biti čitav, bez loma i sloma, duhovno podizanje.
Kako sebe ojačati? Kako ostati svoj?
Sve što nam se u životu dogodi, treba selektirati, umiriti se, tenzije spustiti, sabrano sagledavati iz svih uglova. Važno je sve shvatiti kao prolaznu fazu i pokušati u sebi zadržati sva ta burna osjećanja, ne manifestirati okolini.
Posebno smo ranjive, ljute, bijesne, bolne, poletne, suzne, s osmijehom ili pak blistamo, lebdimo…
S ve je to dio procesa koji ide nekim slijedom i nismo više pubertetlije kada okolina kroz šalu prihvaća i zaboravlja male ludosti. Mi smo odrasle osobe, imamo obitelji, prijatelje, poslovno okruženje, o tome moramo razmišljati.
Konzumentsko smo društvo, to baš nikada ne zaboraviti, nema previše prostora za padove i greške.
Ne popustiti i ne predati se! Istraživati, preispitivati se, dok se neka konačna verzija ne posloži u našim glavama i dok ne sazre sve to što nam se vrti u mislima. Prije svega moramo shvatiti što nam se to događa, da li je to naša mašta, ostvariva želja ili što?
Lijepo je voljeti, biti zaljubljen, važno je to bar jedan puta u životu osjetiti, ali isto tako biti spreman na boli, suze. To nisu obične, to su nepodnošljive boli. One nezamislive boli koje lako um skrenu ka nekim kolosijecima za koja nikada niti pomislili nismo. Vrlo je tanka linija gdje mnogi posrnu, utjehu i odgovore traže u alkoholu, tabletama, mnogi se prepuste ulici.
Bezbroj napisa sam pročitala, stručne literature, s niz osoba razgovarala. Cilj je bio da spoznam sebe. Neki čudan neprepoznatljiv proces se pokrenuo i mislila sam da ću eksplodirati. Što mi se to događa?
Nisam se poznala, nisam mogla sobom baratati, nisam se mogla u kalup vratiti, jednostavno neopisivo. Suze, smijeh, bol, sve se izmjenjivalo i tutnjalo kroz moje biće. Neka vrsta parade i demonstracija svih osjećaja koje čovjek nije znao da ih ima ili nije bilo razloga da se pojave. Filmove koje sam gledala su postajali moja stvarnost. Ne! Ne smije mi se dogoditi niti jedan scenarij!
Smijati se ili plakati? Biti ljuta ili ponosna na sebe?
Krenula sam u definiranje sebe i stanja u kojem sam se zatekla. Niz nepoznanica do totalnog neznanja. Posebno ako tako neprimjetno se sve dogodi i u hipu se stvori i ne snalazim se.
Shvatila sam da sam se zaljubila u pogrešnu osobu, koja nema mjesta u mom životu, a niti ja u njegovom. Pustila sam se tada mašti i ispisala bezbroj zamišljenih zajedničkih trenutaka. Činjenica je, priznajem, da je on Mr Savršeni. Nema mi druge, prisiljena sam i s tom spoznajom nastaviti živjeti, ali sam odlučila biti sama, sve dok se ne dogodi novo čudo ili se pojavi neki al pari, drugačije ne ide.
Teška razdoblja su iza mene.
Bezbroj prijeđenih kilometara. Nisam nikamo bježala, samo sam za poslom krenula.
Rad i vrijeme su najbolja terapija.
Promijenila sam nekoliko mjesta stanovanja i poslova, niz okolnosti je donosio te promjene. Nikako i nikad nisam zapustila prijatelje i obitelj. Morala sam se posvetiti sebi, to sam uspjela tek kad sam se otisnula miljama daleko. Sve sam s malenim sitnim zadovoljstvima pokrenula. Keksi, čokolada, odjeća, sandale, šeširi.. Promijeniti image je bitno, radi sebe, gledati u ogledalu drugu osobu, a ne ucviljenu uplakanu koja se žali a ništa ne poduzima.
Istraživati, šetati, družiti se s potpuno novim ljudima, ne govoriti o svojoj prošlosti, a baš svaki dan si jednu sitnicu posvetiti.
Biti pažljiva sama sebi, to je bitno.
Svakodnevno sam si ponavljala da si moram biti dobro društvo, jer tko će drugi ako ja neću? Tko me treba slabu, neprepoznatljivu, tko treba duha?
Niz bolnih, na moje zadovoljstvo sve manje bolnih činjenica je tu:
Da je htio biti sa mnom, bio bi.
Nije to turska sapunica. Da se htio javiti, javio bi se, jer tehnika nam omogućava načine kako znati da li se netko koristi ili ne online. Pa nije zapeo u prašumi neke džungle!
Da mu je stalo do mene, dotrčao bi. Pronašao bi načina.
Očigledno je kukavica kojoj treba vremena da stavi stvari na svoje mjesto.
Nema više nikakvih izlika, moram zaboraviti i ne tražiti opravdanja.
Prestati se tješiti i držati ga na mjestu koje ne zaslužuje. Na tom tronu moram ja stajati i moram se samoj sebi posvetiti.
Pomiriti se s tim da se treba odmaknuti, posvetiti sebi jer lekcija je dobivena, sama, nema druge, neće se pojaviti niti doći niti me potražiti.
Bolno ali je tako. Ne srljati u tuđe ruke, ni ne pokušati se izliječiti drugim poljupcima. Poslije ne želim kajanje i gađenje.
Biti uzdignute glave, ne srozavati se, jer padovi ako i kada počnu se samo nastavljaju, tonemo u glib. Budimo dostojanstvene, budimo svoje, stisnimo zube, jer će proći.
Zamislimo si život s takvom osobom.
Kakav bi bio? Idealan? A koliko bi to sve trajalo?
Ne narušavajmo svoju ravnotežu. Na krhkim smo, staklenim nogama, postanimo čvršće, jače i otpornije.
Sva ta stanja razumiju samo osobe koje su slično prošle.
Nema razumijevanja inače. Možemo samo ispasti smiješne, što nam taj tren neće biti važno, ali će se obiti o glavu. Same sebi trebamo priznati do koje mjere smo bile ili jesmo spremne popustiti i što sve smo u stanju dozvoliti osobi koju i ne poznamo, u koju smo se zagledali i stvorili sliku koja nas drži i samo nam mašta radi. Okrenimo maštu u svoju korist!
Ne popustiti, nesamovati, isplakati se, pa kad se ojača, krenuti putem ozdravljenja u smislu jačanja duha, psihe. Ranjive smo i krhke jer nam je narušeno sve što jesmo. Počele smo sumnjati u svoje kvalitete, u svoj izgled, pamet, baš u sve.
Ja priznajem, bezbroj noći sam plakala, danima lijevala suze, a isto tako s razumijevanjem slušala druge u sličnim patnjama.
Svi smo strašno pametni kada je netko drugi u pitanju, ali kad smo same pred sobom s problemom, tada je sve to drugačije, tada je sve to nemoguća misija, najveće smo paćenice, najveće probleme imamo. Što je najgore, tražimo opravdanja i smišljamo razloge zašto se on ne javlja?
Da! Nezamislivo, ali tako.
“One” linije?!
Jedna od glupljih i skupih stvari je krenuti telefonskim savjetima na “onim” linijama, potom zakoračiti vidovnjakinjama i na gledanje karti. To su osjetljive teme, to je za nas nepoznanica i nismo svjesne da onaj s druge strane linije ili karata svakom manje više jednako kaže, u cilju im je samo pokupiti novac, a tako te zaintrigiraju da zoveš i zoveš, a računi skaču. Osobno sam se othrvala tako da sam stavila zabranu poziva nakon određenog iznosa. To je bilo jače od mene. Bila sam na otvaranju karti, bila sam kod vidovnjakinje.
Priznajem, sve sam to prošla i ništa se nije pomaklo u smjeru mojih želja, baš ništa, sama i nadalje, bez njegova prisustva, bez riječi i javljanja. Sama sam u svemu, pametnija utoliko što sam oprezna i ne dozvoljavam si ni malo blizu, pušem na hladno, izbjegavam, ne gledam, ne pomišljam…
Jesam li kome pomogla sada? Nadam se da jesam s ovim riječima, sa svojim priznanjem. Znam da jesam nekolicini žena koje su mi se obratile. Kada smo u takvoj situaciji, trebamo slušatelja, smjer, otvaranje očiju. Prije svega iskrenost i realnost, treba nas dobro prodrmati da se zamislimo i ne napravimo većih gluposti no što jesmo.
Pamet u glavu, dobro sve odvagati i pokušati saznati gdje smo to “pale”, što nas je navelo na takve misli, želje, žudnju, čežnju? To će nam olakšati dalji oporavak.
Ni sama ne znam kad si mi postao važan, kada si postao zrak koji dišem i hrana koju konzumiram, zavoljela sam te a bio si sve ono što nisam htjela, ne blizu sebe. Pomalo i polako postao si dio moje kože i moga bića, a potom nestajao na dan, dva, tri i na nekoliko mjeseci. Dolazio kad si htio, a ja kao malena djevojčica sretna i šutim, ruke raširene si dočekao uvijek.
Svi ti bolovi i sav jad koji sam okusila sam prebrodila, srećom, prošlo je i sad mi povremeno kolaš venama, ali taj trag koji si ostavio je kao da me čuva od nepromišljenih poteza, kao neka kočnica i zastanem.
A bila sam ljuta, ta faza je bila živa eksplozija doslovce nerazmišljanja.
Ako se i pojaviš ikada, jača sam, mogu te smireno sad već pogledati i to bezizražajno. Promatrati i saslušati.
Ranije?
To bi bili zagrljaji, stiskanje i poljupci, sada ne, smrzlo mi se srce, zaledile žile. Možda je dobro da je tako. Pokupila sam sve svoje krhotine, izvidala rane, bedem oko sebe satkala.
Svjesna, da ću ostati paralizirana tvojom pojavom.
Autor: Lily Laum
još priča na zrelazena.com i http://lovewithspirt.simplesite.com/420378994
