Zašto i koga lažemo!?

Ljudi lažu i to je neupitno i često se pitam zašto i koga lažemo? Što imaš od toga što lažeš? I na kraju, koga lažemo sebe ili nekog drugog?

Često pričam s drugima. Pričamo o svemu i svačemu, o djeci, o životu, o cipelama, muškarcima, ženama, uspjesima, padovima i svemu onom što ti donese život i što život čini životom. Sa svojim prijateljima pričam o svojim problemima, idejama, vizijama i svemu što me boli i onom što me diže.

Dakle, razgovaramo potpuno iskreno i otvoreno jer to su moji prijatelji i pred njima nemam tajni, nemam laži, a i kad bih samo i pokušala nešto prelagati ne bih ni uspjela jer se dovoljno dugo i predobro poznamo, zato se ni ne trudim smuljati nešto…. Zaista to nema smisla…

Kad mi netko od mojih poznanika ili nekih usputnih osoba u životu postave neka intimna pitanja na koja baš i ne bih htjela odgovoriti u detalje, jer to je nešto moje i osobno, onda ili odgovorim diplomatski ili što kraće mogu bez isuviše nepotrebnih detalja jer kako sam rekla, to je nešto moje. A to moje čuvam i zaista nisu potrebni detalji. Pogotovo ne nekim usputnim i prolaznim ljudima u životu, dapače, ti detalji su u stvari i skroz nebitni, trebali bi biti..

Dakle, trudim se biti iskrena, ali i na distanci… Recimo, često me ovi neki novi pitaju zašto sam se razvela?
Najčešće kažem: jednostavno nije išlo, ne možemo nas dvoje skupa… I tu istovremeno počinje početak i nastaje kraj priče o mom razvodu. Nema laži, iskreno i diskretno….

Zašto to sve pišem?

Zato što me naprosto fasciniraju neke moje nove “mame poznanice” kod kojih je životu sve savršeno. Ali ne savršeno već ono brutalno savršeno da boli.

retro-1254131_1280

One imaju divno radno mjesto i savršenu plaću, o šefovima i kolegama ne moram niti pričati jer to su ekstra ljudi, kao izmišljeni. Imaju besprijekorno sređene stanove, imaju divnu i nadasve ekstra pametnu i nadarenu djecu, maltene što ti klinci nisu neki novi Tesla, ta djeca su tako divno odgojena da nikad niti jedno dijete nije tako fino kao njihovo, a o muževima da ne pričam – to kad čuješ kakvi su ti muževi, to je da staneš i gledaš, em su zgodni, em su pametni, em nema šta ne znaju raditi, em skaču oko njih, em imaju plaću da ti pamet stane – dakle, sve savršeno… Njihovi brakovi, to je posebna tema, oni se nikad ne svađaju, kod njih je sve, ali baš sve idealno, nema loših dana, nema PMS-a, nema klimaksa, nema loših vibracija jer su i svekrve isto takve besprijekorne i savršene….Dakle, sve kako se ono kaže – sve na nivou…

Kad to sve ovako bajkovito čuješ sa strane stvarno samo staneš i slušaš i pitaš se da li je to istina i na kojem je planetu život tako savršeno dosadan?

A onda opet gledajući iz nekog sasvim drugog kuta, pitam se, žene drage, koga lažete, mene ili sebe? Vjerojatno sebe, ako ne i sigurno, ja te priče već odavno ne pušim.

Zašto to radite? Zašto i kome lažemo?

Da bi Vama bilo bolje? Jeste li svjesne da upravo takvim lažima i tako prozirnim pričama ustvari odašiljete u svijet izuzetno lošu sliku o sebi. Čim čujem takvu priču, odmah se zapitam koji je tvoj problem, zašto si tako iskompleksirana, zašto imaš tako osjećaj manje vrijednosti, gdje te je život samo tako lagano sjebao da si sada upravo takva?

Zašto i kome lažemo? Zašto iskreno ne progovoriti o nekim stvarima, ako se već o njima priča, ali zašto lagati i ići u neku sasvim drugu krajnost?

Zašto tako, ako smo svjesni da svi mi nekako isto, a opet posve različito živimo ovaj život i borimo se za svoje mjesto pod suncem?

Svi smo mi samo ljudi od krvi i mesa i danas smo gore, sutra dolje, svi smo učenici i istovremeno učitelji.
Apsolutno smo svi savršeno nesavršeni i nema ništa loše u tome, dapače, upravo tako je najbolje…
I po meni sasvim ljudski je posvađati se i izvikati se i proživjeti svoj jebeni PMS u svoj svojoj punini, i sasvim je u redu priznati da ti muž barem ponekad digne živce i da bi mu one usrane čarape nabila na nos, sasvim je u redu priznati da ti klinac nije mali Tesla i da si možda imala veća očekivanja od njega. Ali, jebi ga – mali baš to i ne ferma previše. Sasvim je uredu priznati da ti ponekad dođe da baciš svekrvu kroz prozor jer ti ide na kurac i ona i onaj njen blesavi sin…

Sasvim je to sve u uredu, nema baš ništa loše u tome, već odavno sam svjesna da savršenstvo ne postoji i super da je tako jer mislim da bi nam bilo isuviše dosadno tako savršenima. Imam već dovoljno “savršenih mama” oko sebe s njihovim “savršenim životima”, tako da mi je sasvim dovoljno savršenstva za ovaj život, iako je meni draži moj ovaj nesavršen koji nekako proživljavam baš onako duboko i emotivno za razliku od ovih “savršenih” koje imaju dobro uigrane predstave i monologe za širu javnost, a opet se ja pitam, čemu?

Čemu taj teatar u životu?

Čemu taj teatar u životu za širu javnost kad jednom dođeš kući u svoja 4 zida i vidiš da je sve upravo onako kako ne želiš da bude. Čemu onda laži?

Znaš i sam da možda poneke ljude možeš prelagati i zamazati im oči barem nakratko, ali opet isto tako znaš da sebe ne možeš prelagati. Znaš da od sebe ne možeš pobjeći i da će doći jednom trenutak kad si sam sa sobom i gol sam pred sobom gledajući istini u oči – tada više nema bijega i tada najviše boli kad moraš priznati sam sebi da je sve upravo onako kako ne želiš da bude…

Zato često kažem… Nema potrebe da se lažemo, svi smo mi samo ljudi od krvi i mesa i sve su to samo naši savršeno nesavršeni životi koje hendlamo upravo onako kako znamo i kako mislimo da je najbolje…