Zašto je bolje pročitati knjigu: Djevojka u vlaku

djevojka-u-vlaku

Usporediti knjigu i film je kao usporediti jabuku i naranču. Iako pripadaju porodici voćaka, potpuno su različita okusa, ustvrdio je Stephen King, a on bi, kao jedan od najproduktivnijih pisaca današnjice čija su se djela nebrojeno puta našla na filmskom platnu, trebao znati. Knjiga ili film vječna je dvojba, a rasprava o tome treba li prvo pogledati film pa tek potom krenuti s čitanjem knjige ili obratno u internetskim prostranstvima poprima epske, gotovo pa kokošilijaje, razmjere.

Knjiga je, nesumnjivo, bila prva, no to je prvenstvo ne čini boljim izborom od filma. Bolje rečeno, ne čini je samo to prvenstvo boljim izborom od filma. Nastavimo li s Kingovom voćnom usporedbom, knjiga je filmu naranča; bogata, sočna i prepuna okusa. Baš kao što gust i ljepljiv narančin sok još dugo ostaje na prstima, i dobra se knjiga zavlači u sve čitateljeve pore, odbijajući biti isprana ili zamijenjena novom pričom. Film je, usporedimo li ga s knjigom, najčešće vrlo ogoljeno iskustvo; mnogo slojeva biva uklonjeno, a srži se priče rijetko tko i dotiče.

Nije to, naravno, ni lako učiniti unutar 120 minuta koliko mogu podnijeti i prosječna celuloidna vrpca i pažnja prosječnog gledatelja. No instant rješenja nisu uvijek i najbolja i često, kako bismo zadovoljili sve svoje potrebe, fino često nestane iz brzog i ostanemo gladni. I s osjećajem nelagodne vrtoglavice.

Mnogi su čitatelji Pauli Hawkins, autorici Djevojke u vlaku, prigovorili kako pretjerano oteže s pričom u prve četiri petine, a posljednju ispunjava radnjom toliko da u čitatelju stvara osjećaj prezasićenosti. Na tu su primjedbu sasvim sigurno nabasali i Erin Cressida Wilson i Tate Taylor, scenaristica i redatelj ekranizacije Hawkinsičina prvijenca i, pomalo nespretno, odlučili udovoljiti zahtjevima publike. Knjiška se Rachel Watson beskrajno dugo vozi vlakom prije no što, posve slučajno, njen pogled padne na ono što će pokrenuti radnju. Te joj besciljne vožnje daju vremena za razmišljanje, za oblikovanje priča u njenoj glavi, za njihovo proživljavanje. Emily Blunt to je vrijeme oduzeto, ona doista jest samo djevojka u vlaku, nesretno, podbuhlo lice priljubljeno uz prozor, misli naslonjenih, ali ne i usredotočenih na kuću broj petnaest u naselju Ardsley-on-Hudson. Za nju Megan Hipwell nije Jess, djevojka kojoj je, u svojim mislima namijenila život prepun sreće i ljubavi. Emilyna je Megan samo ponekad Jess, a ponekad je i Lisa, Amber ili neka treća žena.

Paulina Rachel gubi kontrolu nad svim područjima svog života. Tateova i Erinina zadržava je crtajući. Čine to svi veliki umjetnici pa može i Rachel Watson, ne tako svježe razvedena Britanka… Britanka u Ardsley-on-Hudsonu? Britanka koja svakodnevno vlakom putuje do New Yorka jer radi na Manhattanu? Knjiška, podbuhla i odeblja Rachel svakodnevno putuje u London, a njena mršavija i simpatičnija amerikanizirana verzija živi u New Yorku? Nikakvo čudo što se u Velikoj Jabuci nije snašla, ta to nije pošlo za rukom niti Stingovom Englezu gotovo tri desetljeća ranije.

Amerikanci nikada ne gube nadu, stoga Taylor Rachel šalje na sastanak ne toliko anonimnih alkoholičara, navodi je da se umjetnički izražava i posramljeno pijucka, pretačući alkohol u neprozirne boce za vodu, a ništa bolje ne prolaze niti ostali knjiško-filmski likovi. Haley Bennett udahnula je Megan Hipwell malo prijeko joj potrebne slatkoće oduzevši joj istovremeno mnogo od knjiške samorazarajuće tragičnosti. Rebecca Ferguson isto je učinila s Annom, ljubavnicom zatečenom u ulozi majke i supruge, učinivši je mladom i lijepom, ali posve bezizražajnom, oduzimajući joj, valjda kao kaznu zbog preljubničkog čina, i ono malo osobnosti ispisane Hawkinsičinom rukom.

Neumoljiva je to sudbina likova čiji se 330 stranica dugi papirnati životi pretvaraju u 112 minuta duge celuloidne. Takvo će prešanje, gotovo bez iznimke, od napola psihotičnog muškarca napraviti ucviljenog supruga čije su kočnice tek malo popustile, od vrlo osobitih, ali nimalo pozitivnih ženskih likova jednoobrazne i vrlo stereotipne, gotovo pa manje glamurozne inačice očajnih kućanica. Tako komprimiran, i bosanski će imigrant, psihijatar Kemal Abdic, postati američki građanin i, u iznenadnoj provali bijesa, progovoriti (vjerojatno materinjim) španjolskim jezikom.

Bolje nije prošla niti sama priča. Stiješnjena, rezana pa iznova slijepljena, ali nikad doista sastavljena, s komadićima čiji se oštri rubovi uporno sudaraju s nepripadajućim prazninama koje bi trebali ispuniti. Pišući knjigu, autorica je čitatelja u priču uvela ponešto laganije, no to je njeno lagano uvođenje, začinjeno pomno odabranim i pozicioniranim tragom pridonijelo elektriziranju atmosfere, poput senzualnog plesa u ugodnom polumraku. Wilson i Taylor su sva svjetla jednostavno upalili i time odnijeli čak i ono malo draži i misterije skrivenih u knjizi.

A možda… Možda se samo radi o tome da dvoje ljudi nikada ne čita istu knjigu, ali milijuni gledaju isti film, film što ga je jednom, kao knjigu, čitala jedna osoba, redatelj. Zakoračivši u polumrak kinodvorane, zapravo ulazimo u njegovo kraljevstvo i pristajemo na njegova pravila igre. Kao gledatelji. Kao čitatelji stvaramo svoje. Za čitatelje, ovo će biti granično prosječna ekranizacija Djevojke u vlaku. Za one druge, tek priča o četiri zanimljiva psihološka profila i jednom jako lošem psihijatru.

Autorica: Petra Miočić, Pročitaj to