Koliko ste puta odlučno krenuli u radikalno čišćenje ormara, ali nekoliko sati poslije shvatili da je hrpa odjeće koju vraćate u ormar veća od hrpe koju bacate, jer „što ako mi to bude trebalo“? Krećete li u reorganiziranje stana – i onda ugledate kutiju uspomena iz osnovne škole, pa iduća tri sata provedete na podu okruženi fotografijama i papirima, nostalgično se prisjećajući? Od čišćenja, naravno, obično ne bude ništa.
Razgovarali smo s Tamarom Kajari, profesionalnom organizatoricom, koja nam je pomogla odgonetnuti zašto se ponekad toliko teško odvojiti od hrpa kojima su okruženi naši fizički i mentalni prostori. Kao vlasnica Slagalice, servisa za profesionalno organiziranje, svakodnevno pomaže klijenticama postići ono najvrjednije – mentalni mir koji je posljedica dobre životne organiziranosti. Nedavno je predstavila svoj prvi priručnik, ‘Ne daj hrpi da te iscrpi’, u kojem možete otkriti istinske uzroke osobne neučinkovitosti, stresa i nezadovoljstva.
Govorite o hrpama – onim fizičkim, ali i mentalnim i digitalnim. Znamo što su fizičke hrpe, no što su mentalne? Koje hrpe predstavljaju veći problem?
Mentalne hrpe su sve misli koje nas opterećuju kao i negativne emocije koje se zbog tih misli ili zajedno s njima javljaju. Na primjer, opterećenost poslovnim obavezama i možda strah od neuspjeha, opterećenost privatnim izazovima poput roditeljstva ili braka, i uz to osjećaji poput grižnje savjesti, srama ili ljutnje. Mentalne hrpe su opasnije jer su nevidljive pa smo ih skloni zanemarivati, a direktno utječu na sve one vidljive hrpe i tako dodatno pogoršavaju ionako stresan život. Drugim riječima, mentalni kaos izaziva i kaos u vremenu i kaos u prostoru.
Na promociji vaše knjige komentirali ste preuzimanje previše obaveza i sindroma „ne imanja vremena“ – za tjelovježbu, kavu s prijateljicama, za sebe. Jednom sam pročitala i da „Nemam vremena“ ne postoji, a da je pravo značenje te fraze: „Nije mi prioritet“. Kako to komentirate?
Slažem se, i toj ironiji svjedočim u svom svakodnevnom radu. Ljudi koji najviše govore i misle da nemaju vremena ujedno ga i najneracionalnije koriste i imaju u najmanju ruku čudno posložene prioritete. Kao razloge za manjak vremena redovito navode neke vanjske faktore umjesto samih sebe.
No, istina je vrlo jednostavna. Svojim ponašanjem pokazujemo svoje prioritete i za ono što nam je na listi prioriteta visoko uvijek pronalazimo način i vrijeme rješavanja. Sve ostalo su izgovori s ciljem izbjegavanja mijenjanja stvari.
U priručniku nas pitate: „Zašto toliko volite stvari kada one nikad neće voljeti vas?“. Što odgovarate klijentima čiji je najveći problem upravo zaljubljenost u hrpe koje ih okružuju? Što ako sve oko nas ima sentimentalnu vrijednost?
Emocionalno vezanje za fizičke stvari uglavnom je posljedica nekih vlastitih neriješenih emocija koje su još „na čekanju“. Zato emocionalno nabijene hrpe idu ruku pod ruku s prokrastinacijom tj. osoba ih odgađa riješiti i vječito ostavlja „za nekad kasnije“. U tom slučaju moji savjeti počinju od objašnjavanja što je to zaista njegovanje uspomena i koji su bolji načini od pasivnog čuvanja starih stvari.
No, osim raznih uspomena iz nekog ranijeg vremena, postoje i stvari koje osoba gomila u sadašnjem vremenu, jer voli osjećaj kupovanja, trošenja novca i posjedovanja kojekakvih materijalnih simbola. Tu se radi o gomilanju kao posljedici „hranjenja“ osjećaja vlastite vrijednosti (imam pa sam bolji/bolja). Takve osobe rijetko samostalno prepoznaju vlastite navike kao uzrok svojih organizacijskih problema i obraćaju mi se tek kad počnu imati poteškoće u financijskim ili međuljudskim odnosima.
Za sebe kažete da ste uvijek bili organizirani – ali postoji li ipak neka hrpa, fizička ili mentalna, koja je i vama nekad ”zadavala glavobolje”?
Naravno da postoji, životni izazovi ne zaobiđu nikoga. Ja sam se najviše borila s vlastitim previsokim kriterijima po pitanju brige o obitelji, primarno djeci. Godinama sam funkcionirala po principu „to se jednostavno mora“ pa sam zadacima koji nisu bili presudni trošila vrijeme koje smo kao obitelj mogli provesti na nekom izletu ili u nekoj zajedničkoj aktivnosti. No, to mi je bila jedna od boljih životnih lekcija i zahvalna sam da sam ju prepoznala.
Biste li radije živjeli u svijetu u kojem ne postoji prašina, ili u svijetu u kojem je odjeća vječno čista i mirisna?
Definitivno u svijetu bez prašine! Brisanje prašine smatram najuzaludnijim poslom na svijetu, ali eto i nužnim zlom koje ne možemo u potpunosti izbjegavati želimo li uredan životni ili radni prostor.
