Zbogom 2017. godino i ne ponovila se više nikada…

father-and-son-2258681_960_720

Da, prošla je i ova godina.

Prošla je još jedna godina u mom životu. Iskreno, jedva sam čekala da prođe. Samo sam čekala da završi. Samo sam čekala da stavim točku na kraju ove 2017. godine.

Kad bolje promislim i nije bila tako strašna, nije bila baš toliko loša. U biti, počela je čak jako dobro, a završila je tako što mi je ostavila gorak okus u ustima koji neću moći isprati vjerojatno još popriličan broj godina, možda čak i nikad.
U protekloj godini bilo je zaista pregršt divnih trenutaka, bila je godina prepuna emocija, godina poznanstava s nekim novim divnim ljudima. Složile su se tu neke nove simpatije, neka nova prijateljstva, oni neki odnosi koji stvaraju ugodu i toplinu oko srca.

Protekla godina mi je bila i godina prekidanja nekih loših i nezdravih odnosa koji su mi sasvim lagano i nečujno grizli dušu, a nisam imala snage odmaknuti se iz te priče, ali nema veze, to je ostalo u prošloj godini.
Protekla godina bila mi je puna akcije i turbulencija, ali tu se ne smijem žaliti baš previše jer ja živim jedino kad imam akcije u životu. Samo sam poprilično sjebala jednu stvar, a to je da nisam konkretno precizirala koju vrstu životne akcije želim pa sam dobila baš onu životnu akciju koju nisam željela sama sebi niti je želim kome drugom niti u najluđim snovima.

Plivala sam nekako kroz tu 2017 više manje dosta uspješno i kvalitetno, zaista mogu reći da sam bila sretna više nego tužna, ali da ne bude sve baš bajkovito došao je onaj prokleti trenutak kad sam dobila još jedan životni šamar za koji sam tada bila sigurna da me dokusurio i bacio na koljena – tatina bolest, tatina dijagnoza.

Kad sam saznala da mi otac ima rak svijet mi se srušio u sekundi. Moj život je stao s njegovim, ali život je stao samo na trenutak je smo svi znali da nemamo vremena cupkati u mjestu već djelovati odmah i sada. Odrađivali smo te bolnice, dijagnoze, nove spoznaje liječenja, kemoterapije i sve ono što ide u paketu s tim. Vječiti optimist popust svog tate uvijek sam negdje znala da on to sve može jer to nije bio običan čovjek, to je bila ljudina koja je prkosila uvijek i svemu i nije bilo toga što on ne može, ljudina koja nije znala za spoznaju da je nešto nemoguće, da, zaista je takav bio…

Prolazili smo svi zajedno kao obitelj sve te muke. Ma čak to i nisu bile muke jer on bi odradio dozu kemoterapije, nakon toga svega nekoliko dana oporavka, a nakon toga život po starom, život, življenje, veseljenje životu, baš onako kao da mu nije ništa, baš onako kako je on znao – ja nisam bolestan čovjek i nemojte se prema meni tako odnositi!
Iako je živio sa spoznajom da su mu možda dani odbrojani nikad nam to nije pokazivao niti nam je ikada to dao i samo naslutiti, zaista je živio punim gasom koliko je mogao do svog posljednjeg dana.

Prolazili su nam dani 2017. S tom spoznajom, sve do jednog dana kad mu stanje iznenada, ali doslovce iznenada pogoršalo i završio je u bolnici. Bila je to srijeda. Ponekad se mrzim zbog svog jebenog optimizma jer moj filmu glavi je bio: ok, sad će biti koji dan u bolnici dok se malo ne oporavi pa će on onda opet po starom…Neda se on samo tako, ipak je on ljudina samo takva…

Svaki dan odlasci u bolnicu po ne znam koliko puta, svaki dan s tatom, ispunjavanje svih njegovih želja jer tatu kakvog sam ja imala teško je danas imati. Ljudima koja je uvijek i za svih imala samo najljepše riječi, ljudina puna duha i humora, uvijek spreman na zajebanciju, ljudina koja u svakome ostavi onaj pozitivan i topao trag.
Odradili smo i nekoliko dana bolnice, izdržao je i on, i moja obitelj i ja…Svi smo nekako to izdržali.

Zaista sam bila sigurna da će sve biti ok. Zaista sam bila sigurna da će izvući. Zaista sam bila sigurna da ova bolest koju je imao je za njega samo još jedan životni test kao i mnogi do sada.

Sve životne testove koje muje život namijenio je odradio, ponekad s lakoćom, ponekad s mukom, ali svaki zadatak, svaki životni test je odradio.

Međutim, ova boleština s kojom se kratko borio ipak je za njega bio preveliki test, ipak je to bila prevelika borba koju nije dobio. Na sam Božić, obiteljski dan kada smo svi trebali biti skupa umro mi je otac, umro je moj jedini tata.
Znam da nije patio, znam da ga nije boljelo, znam da nije bio sam jer sam bila s njime do zadnjeg trenutka i nesebično mu davala sve od sebe kao što je on cijeli svoj život davao meni i mom sinu, ali jebi ga, boli, razdire, guši, stišće…

I zato kažem, neka je zatvorila vrata ta prokleta 2017 godina koja mi je uzela ono najsvetije što sam imala – uzela mi je tatu.

Zbogom 2017. godino i ne ponovila se više nikada, previše boli si mi dala u svojim zadnjim danima kad smo trebali biti svi sretni, pošteno si me ispljuskala za kraj i ne znam hoću li se ikada oporaviti jer svaki sljedeći Božić će mi biti samo jedna loša uspomena na mog tatu koji je otišao upravo na taj dan…