Zvukovi tišine najviše bole…

pexels-photo-220452

Stigla mi je poruka, prijatelj poslao, dugo sam čitala, jednostavno nisam znala kako ju shvatiti i prihvatiti. Sad ju shvaćam porukom ohrabrenja… Još sam u svom predugom slijepom, gluhom razdoblju istraživanja i traženja sebe, a moj je prijatelj uspio definirati sve svojom porukom i jednom jedinom rečenicom.
“Na ovo ću reći samo, bolje živjeti s ničim opipljivim, ali snažnim osjećajem, nego s bilo čim opipljivim, ali bez osjećaja … Čuvaj to…”

Priznajem, zamislila sam se jer eto, napokon definicija mojoj odluci samoće. Mojoj odluci da bol što te nema za mene sasvim ne izblijedi. Mojoj odluci da se bez punog osjećaja i topline i zagrljaja nema smisla zavaravati. Mojoj odluci da istrajem sve dok ljubav ne bude dvosmjerna u svom sjaju i blještavilu.

Rekoh mu samo: “Zvukovi tišine me najviše bole…“

Naravno da boli, mjesecima nema tona, niti boje, mirisa, okusa… A zašto, ne znam i sad pokušavam dokučiti i prekinuti. Ne mogu, ne želim, neću, ne znam… Znam samo da su moji snovi odavno bili samo mašta, a pomislila sam, jer sam se često znala zanositi, da ih je moguće realizirati, bar djeličak, mrvicu, zrno, kap, …
Ah, a kako je samo bilo lijepo sanjariti o tvom zagrljaju, dok sam te gledala kako mi mašeš, kako grliš jastuk pokazujući što mi želiš pružiti, koliko maziti, kako trepćeš očima polusnenim, koliko ti nedostajem… Danima ista slika, ugoda, topim se, sanjam budna, onda rez, nula, nema slike, nema tona, nema riječi, nema ništa, nema te,
Ipak i ima, uz uvjete… Samo…. Kako te pokrenuti i kako objasniti na tebi razumljiv način … A što bih trebala objasniti?
Nisam tvoja igračka, nisam spremna na igre, nisam spremna na isprazan život, nisam spremna bez ljubavi dijeliti išta …
Postao si mit, nestvarni san i samo želja, … Nema te, pa eto pitam se sad je li te bilo ikada za mene?
Shvaćam pomalo bolno, sve su to bile tvoje igre i zabava. Ili nije, suze sam znala viđati i uzrujanost tvoju kad te nisam poslušala. Uvijek se pitam i neprekidno ću to pitanje postavljati, snovi, sjene, mašta… Sve je pomalo blijedo… Tvoj lik mi je uspjelo u ropotarnicu povijesti gurnuti.

drijemanje

Znam, jer tek sada mogu gledati tvoje slike bez bola, bez krika, bez suza… A, trebalo mi je vremena uz potoke suza da izblijede, operu, očiste, umire… Nisam brojala sate, dane, tjedne, mjesece…

Jesam li to htjela?

Ne, nisam, ali samoobrana je nastupila i jednostavno se dogodilo, nema više suza, nema gušenja i nema stezanja… Dišem ali, uvijek ono ali postoji… Želim te vidjeti, želim osjetiti tvoje nježne prste u svojoj kosi, na ramenima, na licu… Da, priznajem, želim, hoću… Vibre ti odašiljem…
Živim dan za dan, nisam ni znala da mogu tako, živim sat za sat, ne razmišljam, ne planiram a to znači i ne sanjarim, ne maštam, jer kamo me je to sve odvelo? Na rub, do litice, ponora, tame. Previše dugo sam lelujala, kročila opasnim oštrim rubom i nadala se i zazivala neke sretne zajedničke trenutke, dane, ali ipak shvatila… Nema te i nikad te neće biti za mene…

Znatiželjna sam, što se dogodilo?

Eto, samo želim saznati što nam se to događalo, je li baš sve bio san? Nadam se da će mi odgovori na ta pitanja donijeti mir koji toliko trebam, spokoj i nastavak nekoga drugog života bez tebe, bez tvoga daha I primisli na tebe ….
Boli sve… Još uvijek jako i previše… Misliti ne smijem, a još bezbroj sitnica me podsjeća na tebe, nisi mit, nisi izblijedio, nitko nije uspio tvoje mjesto zauzeti. Autosugestija samo povremeno djeluje…

Gdje si, što radiš, pomisliš li ikada na mene?

A, ne… Neću to nikada pitati, ne moram jer odgovor, ne da ne želim, nego ne smijem čuti…
Još jedan dan se rađa, dočekala sam ga budna, kao i bezbroj prije toga, mrzila sam svitanja, zore bez tebe i tvog javljanja. Mrzila sam sebe jer sam te čekala a znala sam da te neće biti, mrzila sam svaki novi dan i još više svoje slabosti, još više svoju nemoć, još više svoju maštu koja me je vukla k tebi i samo tebi… Pokrenuo si je i nestao, bez traga, bez pozdrava, bez naznake distanciranosti koja slijedi.

Moram biti odlučna, moram si zacrtati put… Novi i nepoznati, izazovan i nepredvidiv, prema cilju kojega još nisam definirala, prema sebi, nekom novom životu i bivanju… Nije lako ni jednostavno jer na svakom koraku se pojaviš i kao da vičeš: „Tu sam, ne zaboravi me, tu sam, daleko ali ne izlazim ti iz glave, ne izlazim jer jednostavno tako hoću. Tu sam, kočnica sam svakom tvom koraku naprijed…“

Pjesma odražava moje stanje: ”I moram reći, halo tamo, prijatelju moj, imam vizije u snovima, podsjećaju me na zvukove tišine, u snovima uvijek sama hodam, ljudi oko mene ne postoje, zaklopim oči I samo tebe vidim, dotičem tada zvuk tišine, govoriš bez razgovora, a tvoj glas mi dopire kroz zvuk tišine, smrznem se jer se tišina širi cijelim tijelom, moje riječi razbijaju tišinu a krikovi vraćaju u život, ne želim više tako živjeti jer to nije život, ne želim ni šaputati zvukove tišine…”

Vizija …. Nemam ju, ne postojim, ne u onom obliku kakvu si me ostavio, druga sam i samu sebe ne prepoznajem…
Pitam se, jesam li čvršća, odlučnija ili hrabrija…?

Vjerojatno jesam, jer priznala sam samoj sebi da si mit, neostvarena želja, da nikad nisi ni pomislio na nešto što se zove MI, a samo to i objašnjava sve. Trebalo mi je vremena, analiziranja, preispitivanja same sebe, proučavanja, čitanja, učenja, ali rezultat je tu. Koračam stabilno i čvrsto, sama, posvećena isključivo svom malom svemiru, mojoj obitelji i sebi.

Recept?

Od kako upotrebljavam riječ JA, idem prošetati, JA idem plivati, JA kuham što volim…lakše dišem, živim i opstajem, bez tebe, jer ja to sve mogu, ja to sve hoću i ja to sve moram… Analiziram li previše? Ne! Došla sam do onoga stop! Kraj! Nema više!

Uvijek brige neke dolaze, često sam pod pritiskom, ali samo naprijed hodim, ne okrećem se, ne zastajkujem, ne očekujem te, ne više…

Tako je lijepo vani među ljudima… Znam, moram, jer mogu ja to sve…

Autor Lily Laum