Arena stvorena sa strašću

– Nije mi bio cilj imati veliku karijeru i biti poznata, bio mi je cilj raditi dobru arhitekturu. Ipak, u ovom poslu, ako dobro radiš uspjeh je zajamčen,- govori Tamara Stantić Brčić.

Ipak ona je uspjela. Nakon diplome na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, završivši prethodno preddiplomski studij na Fakultetu za arhitekturu i urbanizam u Stuttgartu 1990. godine, promijenila je nekoliko poslova dok 2003. godine nije došla u studio UPI-2M.

– Mogu reći da sam 90 posto iskustva stekla u ovoj firmi. Tri su partnera, a mi ostali smo suradnici. U arhitekturi su dosta jaki klanovi i teško se dođe do titule slavnog arhitekta. Pretežito se brije na uspjehe na natječajima, a manje se vrednuje stvarni rad.

UPI-2M se bavi projektiranjem različitih projekata. Od obiteljskih kuća do Shopping centara i Arene.

– Nije vrijeme za biranje poslova, treba nahraniti ljude. Ako je i projektiranje garaže također se odradi profesionalno. U svakom projektu se pronađe novo uzbuđenje. Ili strmina, ili stablo koje se želi zadržati – svaki input daje kreativnost.

Što nakon Arene?

– Stvarati Arenu bilo je strašno naporno. Sama činjenica, ako to ne bude gotovo do određenog vremena, neće biti svjetskog rukometnog prvenstva je dovoljna da ubije čovjeka u pojam,- nastavlja naša sugovornica.

Arena Zagreb osmišljena je i izgrađena u roku od godine i pol dana. Površina joj je 90.300 četvornih metara te može primiti 20.000 ugodno smještenih ljudi.

– U dvije situacije na gradilištu su mi zadrhtale noge. Prva je bila u ranoj fazi kada su se ploče i parter postavljali te počele slagati tribine. Nazirao se njen oblik. Kad sam došla u sredinu terena i pogledala oko sebe, dobila sam dojam veličine, jer koliko god vi to crtali i zamišljali, dok se ne izvede teško je zamisliti. Druga situacija je bila u vrijeme postavljanja fasade. Baš sam par dana pobjegla na godišnji i kad sam se vratila jedan dio fasade je bio završen i bilo mi je prekrasno, to je to Arena-borilište!

Trenutno Arena Zagreb ima privremenu uporabnu dozvolu, a nakon još nekoliko dodanih testova trebala bi joj se izdati konačna uporabna dozvola.

– Dok sam radila Arenu, pitala sam se: "Što poslije?". Sada radimo projekte koji mi stanu na papir A4 što mi je smiješno, jer Arenini nacrti se nisu dali uopće razmotati koliko su bili veliki. Ne znam hoće li mi išta ikad nadmašiti to iskustvo.

I žena može uspjeti

– U arhitekturi možete uspjeti neovisno o spolu. Jedino što su muškarci više eksponirani kao arhitekti. Žene su obično negdje u drugom planu obavljajući dobar dio posla.

Posao Tamare Stantić Brčić ne završava u 16 sati, jer kako sama kaže mozak je na projektima 24 sata. Jedino što sputava njezinu izrazitu kreativnost je mnoštvo tehnoloških i zakonodavnih ograničenja.

– Obožavam arhitekturu, ali moram naći kompromis između doma i posla. Nije to nemoguće i neizvedivo, bitno je da dio vremena kod kuće kvalitetno posvetim obitelji.