Bila bih poput Marlene Dietrich

Prošle smo se subote upoznali, sada nastavljamo druženje! Tjedan je brzo prošao, došlo je vrijeme za novi tekst, a papir prazan. Nema ništa. Empty box. Srećom, imam puno toga reći. Zapravo, ne znam otkud bih počela. Najbolje – od početka. 🙂

Ponedjeljak je počeo easy. Šetnja po fakultetu (u štiklama, naravno) ugodnija je kada se riješe ispiti i kada je indeks pun. Kava u kantini ima bolji okus a dupli tost topi se u ustima. Vrijeme je bilo ugodno, toplo, sunčali smo se na terasama, škicali ženske komade, pratili što se nosi ove jeseni i opet kupovali krpe, kako bi rekao moj otac. Potegnuli smo preko granice, Trst već dugo nije ono što je nekada bio. Sjećam se kad smo bili djeca, odlazili smo na izlet, kupovali, ručali najfinije pizze i uživali. Sada, od svega toga, ostala je samo dobra pizza. Malo ljudi na ulicama, u dućanima još manje, sve je nekako maleno. Ili sam ja sada velika. 🙂  Dok je otac obavljao svoje poslove, sestra i ja obilazile smo trgovine, gurale se po kabinama, oblačile se i svlačile i pritom se smijale jedna drugoj zbog pretijesnih, prevelikih ili smiješnih komada odjeće. Djelomično zadovoljne obavljenim šopingom, otišle smo na ručak.

Jedna stvar ostala je ista u Trstu, ali i u Italiji, a to je – stil. Talijani su uvijek imali smisla za modu. Imaju stila i imaju smisla za lijepo i to što rade u modnoj branši rade najbolje. Moram priznati, uvijek sam baš taj stil primjećivala više kod muškaraca nego kod žena. Vjerojatno zbog toga što se podrazumijeva da su Talijanke uvijek dotjerane, njegovane i da to rade jako dobro. Uočljivo je da su (za moj ukus ipak malo previše) osunčane i uvijek s nekoliko suvišnih detalja, ali tako to one rade i dobro to nose. Ali muškarci nemaju greške! Dobre kožne cipele, traperice, remen i košulje podvrnutih rukava. Na prvi pogled obično, ali njihove su cipele najbolje. Njihov džins je super i oni to dobro furaju. Jednostavno a tako oku ugodno. Bilo kako bilo, hvala im za sve dobre stvari koje su dizajnirali, a mi to objeručke prihvatili. Kako i ne bismo kada je sve tako dobro.

Srijeda je bila rezervirana za frizera, kojem sam vjerna već deset godina, moj velemajstor. Ima odličan tim, svi su jako dragi i uvijek se dobro zabavljam. Što je bolje od ugodne opuštajuće atmosfere uz dobru šalicu kave ili čaja, britanski ili japanski Vogue i magične ruke vrijednog mladog frizera? Želim boju kose Vivienne Westwood i imam je. Velemajstor je to pogodio od prve, malo je teže zadržati boju i održavati je, ali sad sam u tom filmu. Starinskom. Volim se vratiti u prošlost, u dvadesete, tridesete jer su tada žene bile meni posebno lijepe. Izrazito ženstvene i raskošne. Zato volim stare filmove i čitam knjige koje govore o tom vremenu. Ponekad maštam da živim u tom vremenu… Bila bih poput Marlene Dietrich. Ona je bila jedna od prvih žena koje su odijevale mušku odjeću i tako inspirirala mnoge dizajnere. Mislim da je bila veoma hrabra i odvažna žena u to vrijeme.

A onda se vratim u stvarnost. I nije mi uopće loše, dapače dinamično mi je u zadnje vrijeme. Dobila sam svoj prilog u jednoj fashion-emisiji pod nazivom Ekstravagant, gdje ću svaki tjedan gledateljima predstaviti malenu pričicu o modnim trendovima, modi kroz povijest i različitim stilovima. Moj prvi prilog za emisiju jest priča o 80-im godinama, koje se kroz modu uporno vraćaju. Ove je godine zaista sve u tom stilu, čak su se naglašena ramena vratila u modu, tzv. jastučići, što vjerojatno nitko nije očekivao. Da mi je netko rekao da će se to opet nositi, rekla bih mu da je lud. To sam nosila kad sam imala deset godina, po kući, krala sam ih mami iz ormara. Nema šanse da ih nosim sada. Ali da ima interesantnih komada, ima.

Ali isto tako mislim da ste već odavno trebali imati šljokičastu koktel-haljinu, dugački fuksija-džemper, kožnatu suknju i platforme. A ako ste čekali dosad, onda je krajnje vrijeme da se uputite u šoping. I naravno, da ne nosite to sve što kupite odjednom. Mogli biste završiti kao Cyndi Lauper ili popularna Nanny Fran – a to sigurno ne želite.