Chris Carter jedan je od najpoznatijih autora kriminalističkih trilera, čiji je serijal o detektivu Robertu Hunteru osvojio milijune čitatelja diljem svijeta. Rođen u Brazilu, talijanskog podrijetla, studirao je kriminalističku psihologiju i šest godina radio na stvarnim slučajevima zločina u Michiganu. Potom je desetak godina gradio glazbenu karijeru u Los Angelesu, nastupajući s imenima poput Rickyja Martina, Shanie Twain, Björk i Toma Jonesa, prije nego što je postao svjetski poznat pisac.
Povodom njegova prvog dolaska u Hrvatsku, na zagrebački Interliber, imala sam priliku razgovarati s njim. No, ovaj intervju za mene je bio puno više od još jednog novinarskog zadatka.
Prije otprilike sedam godina ponovno sam se učlanila u knjižnicu. Oduvijek sam obožavala trilere, kriminalističke romane, serijske ubojice i sve one mračne priče koje vas toliko uvuku da 500 stranica pročitate u dva dana. Lutajući među policama, za oko mi je zapelo ime Chris Carter. Zvučalo mi je gotovo predobro da bi bilo stvarno ime pisca trilera. A onda sam uzela The Crucifix Killer, ne znajući da držim njegov prvi roman, i pročitala ga gotovo u jednom dahu.
Uslijedila je druga knjiga, treća, peta… Pročitala sam gotovo sve što sam mogla pronaći u knjižnici, počela skupljati vlastitu kolekciju i godinama s jednakim oduševljenjem čekala svaki novi roman. Još mi nedostaje nekoliko starijih izdanja, pa ako ih netko prodaje, slobodno mi se javite!
Ovog proljeća, dok smo razgovarali o nadolazećem Interliberu, izgovorila sam: „Ajme, zamisli da dođe Chris Carter!” Nekoliko tjedana poslije Sonatina je objavila upravo tu vijest. Uslijedio je moj poprilično uzbuđen poziv Urednici, a zahvaljujući Sonatini i Mozaik knjizi, intervju je postao stvarnost. I tako sam napokon sjedila preko puta autora čije knjige obožavam, pokušavajući sedam godina pitanja smjestiti u pola sata razgovora. S obzirom na to koliko sam se smijala i koliko me zanimaju serijski ubojice, možda je i sam pomislio da sam pomalo psihopat. Nadam se da ga to ipak neće spriječiti da ponovno dođe u Hrvatsku.
A sada, za sve vas koji jednako kao i ja uživate u ovom žanru, donosim razgovor o stvarnim zločinima, ljudskoj okrutnosti, nastanku njegovih romana i granicama koje čak ni Chris Carter ne želi prijeći.
Vaše su knjige poznate po vrlo detaljnim, često brutalnim opisima zločina. Jeste li se ikada zabrinuli da bi netko mogao pokušati kopirati neki od vaših zločina?
Ne, nikada. To me dosta često pitaju, ali to zapravo ne funkcionira tako. Možda ćete takvo što vidjeti u filmovima ili pročitati u knjigama, ali kriminalci ne kopiraju tek tako metode ubojstava. Pogotovo serijski ubojice. Oni imaju vlastite ideje, vlastite motive i nešto što ih tjera da rade to što rade. Vrlo često način na koji nekoga ubiju ima posebno značenje za njih. Ako koriste davljenje, ako postavljaju tijelo u određeni položaj ili odrežu neki dio tijela, to rade zato što njima osobno nešto znači. Drugoj osobi taj postupak neće značiti isto. Oni ubijaju na određeni način zato što upravo tako žele ubiti. Ne trebaju kopirati nekoga drugoga. Priče o ubojicama koji kopiraju druge postoje u knjigama i filmovima, ali stvarni serijski ubojice imaju vlastite ideje. Vjerujte mi.
Kada govorimo o serijskim ubojicama, uglavnom pomislimo na muškarce. Iznenađuje li vas kada je ubojica žena?
To zapravo nije baš tako jednostavno. Prema definiciji FBI-a, serijski ubojica nekada je bila osoba koja je ubila najmanje troje ljudi u tri odvojena događaja, s određenim vremenskim razmakom između njih. Danas je ta definicija promijenjena i broj je smanjen na dvoje. Dakle, ako žena ubije više od jedne osobe, prema toj definiciji postaje serijska ubojica. Mnogo je žena u američkim zatvorima koje su ubile više od jedne osobe. One postoje i to nije ništa toliko neobično.
Naravno, muškarci su nasilniji i imaju kraći fitilj od žena. Mislim da određenu ulogu ima i društvo. Patrijarhalno društvo uvijek je govorilo da muškarac mora osigurati egzistenciju obitelji. A kada ostane bez novca, kriminal ponekad ulazi u priču. Zato me ne iznenađuje što je broj muškaraca među serijskim ubojicama veći.
Možemo onda možda reći kako nam je teže zamisliti da žena može biti toliko okrutna?
Jest, ali postoji razlika u načinu na koji muškarci i žene ubijaju. Muškarci koriste više nasilja. Njihove metode češće uključuju krv, rezanje i fizičko uništavanje tijela. Žene ubijaju drukčije. One često koriste otrov, gušenje ili davljenje. To su metode koje ne oštećuju tijelo na isti način i zato nam se čine manje okrutnima.
Ali zamislite dva mjesta zločina. Na jednom je posvuda krv, a na drugom nema krvi jer je osoba otrovana. Automatski ćete pomisliti da je prvi zločin okrutniji, zar ne? Ali to uopće ne mora biti istina. Netko može trovati drugu osobu danima, pomalo, svaki dan. Ta osoba može prolaziti kroz strašne bolove, unutarnja krvarenja i užasnu patnju. S druge strane, ako nekome prerežete vrat, ta osoba može umrijeti za minutu. Dakle, jedno ubojstvo izgleda mnogo brutalnije, ali žrtva drugoga možda je patila mnogo dulje. Zato žene često djeluju manje okrutno jer ne koriste toliko nasilne i groteskne metode.
Prva vaša knjiga koju sam pročitala bila je The Crucifix Killer i upravo sam se zbog nje zaljubila u vaše pisanje. Većinom koristite muškarce kao likove za serijske ubojice. Upravo mi je zbog toga posebno mi je zanimljiva Genesis, u kojoj je ubojica žena. Kako uopće odlučujete hoće li ubojica u vašoj priči biti muškarac ili žena? Dolazi li prvo ideja o zločinu ili o samom ubojici?
Zapravo, Genesis nije prva moja knjiga sa ženom serijskom ubojicom. Mislim da ih u cijelom serijalu ima otprilike četiri. A što se tiče pisanja, svaki autor ima svoj način rada. Neki autori trebaju jako puno bilješki i moraju unaprijed znati cijelu priču. Poznajem Jeffreyja Deavera, koji ima više stranica bilješki nego što njegova knjiga ima stranica! Njegove bilješke mogu imati 700 stranica, a roman 400. On mora znati sve o priči prije nego što uopće počne pisati. Ja sam potpuno drukčiji. Meni je dovoljna jedna rečenica, jedna ideja.
Primjerice, za svoju drugu knjigu imao sam samo ideju o ubojici koji ubija žrtve koristeći njihove najveće strahove. Ako se bojite paukova, ubit će vas paukovima. Ako se bojite da ćete biti živi zakopani, zakopat će vas žive. Dakle, otkrije čega se najviše bojite i upravo to iskoristi da vas ubije. I to je bilo sve što sam imao. Nisam znao tko je ubojica, je li muškarac ili žena, zašto ubija ni koji mu je motiv. Samo sam pomislio: „To je dobra ideja.” I počeo pisati.
Kod treće knjige bilo je još gore! Nisam imao gotovo ništa osim ideje o vrlo neobičnoj metodi ubojstva. Ubojica nešto stavlja u tijelo žene, zatim ga zašije i to je na kraju ubije. Dakle, riječ je o svojevrsnom mehanizmu s odgođenim djelovanjem. Pomislio sam: „To bi bio stvarno drukčiji način da nekoga ubiješ.” I počeo pisati. Opet nisam znao tko je ubojica ni zašto to radi.
Tako ja pišem. Moj proces pisanja vrlo je organski. Ne planiram knjigu unaprijed. Dobijem ideju za koju mislim da bi mogla postati dobra priča i jednostavno krenem. Tek dok pišem, počinjem odlučivati o likovima. U nekom trenutku pomislim: „Možda bi ovaj ubojica trebao biti žena.” Što više pišete, to se priča više razvija i počinjete se pitati što bi se moglo dogoditi sljedeće. Jednostavno pustim da priča ide svojim tijekom.
Tijekom karijere radili ste na stvarnim mjestima zločina i razgovarali sa serijskim ubojicama. Postoji li nešto što ste vidjeli u stvarnom životu, a što vam čitatelji ne bi povjerovali kada biste to napisali u knjizi?
Sve. Apsolutno sve. Uvijek govorim da je najveća razlika između stvarnih zločina i fikcije u tome što fikcija mora imati smisla, a stvarnost ne mora.
Evo što mislim pod time. Mogu izmisliti najluđeg mogućeg ubojicu i najnevjerojatniju metodu ubojstva. Recimo da ubojica ubije žrtvu, otvori joj tijelo, izvadi srce i na njegovo mjesto ostavi papirnatog leptira. Na kraju knjige ja moram objasniti sve. Zašto je izvadio srce? Što znači papirnati leptir? Zašto je odlučio izvaditi srce i ostaviti baš leptira? Sve mora imati objašnjenje.
Ali u stvarnom životu to ne dobijete. U stvarnom životu ljudi ubijaju druge ljude bez razloga. A ponekad, čak i kada pronađete razlog, pomislite: „Molim? To je to? Zbog toga si ubio tu osobu?” Zato je stvarni život mnogo luđi od fikcije. Kada čitatelj završi knjigu, želi pomisliti: „Aha, sada razumijem.” Ako napišete potpuno lud završetak i ništa ne objasnite, ljudi će reći: „Ali nije objasnio zašto!” I to im se neće svidjeti. Zato je stvarnost toliko čudnija od fikcije. U knjizi na kraju sve mora imati smisla. U stvarnom životu vrlo često nema nikakvog smisla.
Jeste li ikada imali ideju za knjigu koja je bila toliko mračna da ste čak i vi pomislili da ste otišli predaleko i odlučili je izbaciti?
Ne, ne. Ali postoji jedna stvar o kojoj ne pišem. Ne koristim djecu kao žrtve. Bio sam na mjestima zločina na kojima su žrtve bila djeca i to na čovjeka djeluje potpuno drukčije. Stvarno potpuno drukčije. I postoji psihološki razlog za to.
Zamislite da dođete na mjesto zločina gdje je netko ubijen na užasan način, primjerice odrubljivanjem glave. Ne znate zašto je ta osoba ubijena, ali vaš podsvjesni um može početi stvarati scenarije koji bi možda mogli objasniti što se dogodilo. Ti scenariji ne moraju biti istiniti, ali vaš um pokušava pronaći nekakav razlog. Možda je ta osoba nekome ukrala sav novac i uništila mu život. Taj je čovjek ostao bez svega, toliko se razbjesnio da je došao i odrubio joj glavu. Ili je možda spavala s njegovom suprugom i uništila mu obitelj. Imao je ženu, djecu, a sada su ga svi napustili pa je došao i ubio tu osobu. Dakle, čak i podsvjesno vaš um pokušava stvoriti scenarij koji bi mogao objasniti takav zločin.
Ali ako je žrtva desetogodišnje dijete? To dijete nije nikome ukralo novac. Nije spavalo s nečijom suprugom. Nije uništilo ničiju obitelj. Čak ni podsvjesno, čak ni u mašti, ne možete pronaći razlog za ubojstvo djeteta. A dijete je potpuno bespomoćno. Isto je kada dođete na mjesto zločina gdje su ubijene životinje, primjerice mali mačići.
To je stvarno srcedrapajuće.
Jest, užasno je. Oh, mačke… Bože moj. Zato što je to bespomoćna životinja. A djeca su također bespomoćna. Dijete se ne može obraniti. Takve stvari na ljude djeluju potpuno drukčije. Znam to jer su tako djelovale na mene. A ja nisam otac. Nemam djecu. Ne zamišljam vlastito dijete u takvoj situaciji, ali svejedno vas to pogodi na potpuno drukčiji način. Dakle, ne postoji ništa toliko mračno da o tome ne bih pisao, ali ne pišem o djeci kao žrtvama. Znam kako to utječe na ljudski um. To je jedina stvar koju nikada ne radim.
Na početku razgovora rekli ste da serijski ubojice ne kopiraju metode iz knjiga i filmova. Ali nedavno se pojavio slučaj mladića koji je, inspiriran serijom Dexter, planirao ubiti svoju djevojku. Unajmio je smještaj, sve prekrio folijom i pokušao pripremiti mjesto zločina kao u seriji. Nije li to ipak primjer da netko može pokušati kopirati fikciju?
U takvim situacijama događa se nešto drugo. Ta je osoba bila veliki obožavatelj serije, zar ne? Postala je toliko opsjednuta njome da je to promijenilo njezin način razmišljanja. Dakle, nije riječ o tome da je netko već bio ubojica pa je razmišljao: „Ne znam kako ću ubiti sljedeću osobu, idem ukrasti ideju iz filma.” Ne. Ta je osoba postala opsjednuta Dexterom i željela je napraviti isto.
To vam je kao kada ste opsjednuti nekim glazbenikom. Recimo Madonnom. Počnete se odijevati poput nje, kupujete istu odjeću, želite izgledati kao ona. Niste glazbenik, niste plesač, ali je obožavate. Isto je s filmovima i knjigama. Pogledajte Harryja Pottera. Ljudi mogu postati potpuno opsjednuti time.
Dakle, ovdje je situacija obrnuta. Nije netko bio ubojica pa odlučio kopirati ideju. Netko je postao opsjednut serijom i želio napraviti ono što je vidio. Takve stvari postoje, ali riječ je o vrlo izoliranim slučajevima. Postoje ljudi opsjednuti Hitlerom koji odluče raditi iste stvari. Postoje ljudi koji čitaju sve o Jeffreyju Dahmeru i onda požele napraviti isto. Dakle, to postoji, ali riječ je o drukčijoj vrsti opsesije.
Upravo me to zanima jer u vašim knjigama toliko detaljno opisujete zločine i ulazite u um ubojice. Sjećam se da sam kao tinejdžerica gledala Jigsaw i pomislila: „Pa netko s dovoljno novca mogao bi ovo stvarno napraviti.” I danas, kada čitam i vaše knjige, ponekad se pitam može li tako detaljno opisan zločin nekome poslužiti gotovo kao priručnik. Jeste li se ikada zbog toga zabrinuli?
Naravno, takvo što se može dogoditi. Postoje izolirani slučajevi diljem svijeta. Ali nitko ne može znati tko će tako reagirati. Zato se i zovemo pojedincima. Svi smo različiti i svi drukčije reagiramo na iste stvari. Ne postoje dvije osobe koje će u potpuno istoj situaciji reagirati potpuno jednako. Postoje ljudi koji se nečime toliko opsjednu da odluče to kopirati. Ali tako stvari funkcioniraju.
Sjećam se kada se mnogo govorilo o pokretu Me Too i kada su ljudi govorili: „Ako bolje odgajate dječake, kada odrastu neće raditi takve stvari.” I ja razumijem da bolji odgoj i obrazovanje djece mogu pomoći. Ali ono što ljudi moraju razumjeti jest da, nažalost, takve osobe postoje. Postoje pedofili, silovatelji, ubojice. I ne postoji nešto što možete napraviti da takvi ljudi jednostavno prestanu postojati. Oni razmišljaju drukčije, reagiraju drukčije, imaju drukčije emocije od većine nas. I oni su među nama.
Da, neki od tih ljudi pročitat će knjigu i ona im može dati ideju. Ali knjiga ih nije učinila lošima. Knjiga nije natjerala osobu da kaže: „Znaš što? Postat ću ubojica.” Ta je sklonost, prema mojem mišljenju, već postojala. Možda još od djetinjstva. A onda počnu čitati, zainteresiraju se i čitaju sve više i više.
Znate, način na koji mozak funkcionira takav je da je ponekad dovoljno posaditi samo malo sjeme i ono počne rasti. Netko pročita jednu priču i dobije malu ideju. Onda počne tražiti još. Čita druge priče, gleda dokumentarce, filmove i to sjeme u njegovoj glavi raste. Ali ne možete unaprijed znati kod koga će se to dogoditi.
Uvijek dajem primjer sebe i svojeg brata. Kada smo bili djeca, obojica smo obožavali rock-glazbu. Obojica smo slušali iste bendove. Ali moj brat bio je potpuno zadovoljan time da ode na koncert, kupi majicu, kupi album i gleda bend kako svira. Ja nisam. Ja sam želio biti na pozornici. Želio sam svirati. I to je razlika.
Velik dio vaših obožavatelja čine žene. Je li vas iznenadilo kada ste shvatili koliko žene vole vaše mračne i brutalne trilere?
Danas me to ne iznenađuje, ali na početku me jako iznenadilo. Sjećam se kada sam potpisao ugovor i kada mi je agent rekao: „Znaš da će oko 80 posto tvojih čitatelja biti žene?” A ja sam ga pogledao i rekao: „Molim? Ali ja pišem o zločinima!” On kaže: „Da.” Ja kažem: „Ali ne, ne, ne. Ja pišem o nasilnim zločinima!” A on kaže: „Da, žene to obožavaju.” A ja sam samo pomislio: „Što?!” I bio je u pravu.
Dakle, da, žene obožavaju čitati takve knjige. Ali opet, u većini književnih žanrova većinu čitatelja čine žene. Žene čitaju više od muškaraca. Tako je diljem svijeta. Mene je samo na početku iznenadilo jer sam mislio: „Ali ja ne pišem lagane krimiće poput Agathe Christie. Moje su knjige stvarno mračne!”
Za kraj, znam da su vas mnogo puta pitali kojeg biste glumca voljeli vidjeti u ulozi Roberta Huntera, ali mene zanima nešto drugo. Kada bi vaše knjige postale film ili serija, biste li željeli sudjelovati u cijelom procesu, posebno zbog vrlo eksplicitnih i nasilnih scena? Biste li nešto izostavili ili biste željeli da sve bude prikazano upravo onako kako ste napisali?
Nažalost, pisci nemaju mnogo utjecaja na ekranizacije svojih knjiga, osim ako su već jako velika imena. Stephen King može odlučivati o takvim stvarima. Patricia Cornwell može. Karin Slaughter može. Ali ako se vaša knjiga prvi put pretvara u film, nemate gotovo nikakvog utjecaja. Ozbiljno.
Ono što se događa jest da netko kupi prava na knjigu. Zatim se piše scenarij, ali vi ga ne pišete. Netko drugi piše scenarij prema vašoj knjizi. Onda taj scenarij pokušavaju prodati produkcijskoj kući kako bi vidjeli hoće li snimiti film. Ako odluče snimiti film, oni odlučuju kako će ga snimiti. Jednom kada prodate prava na knjigu, više nemate mnogo kontrole nad time što će se s njom dogoditi.
Zato vam netko dođe i kaže: „Želimo snimiti film prema vašoj knjizi i želimo kupiti prava.” I kada ih kupi, vi ste ih prodali. Oni sada mogu raditi što žele. Zato postoje filmovi koji nisu ni približno dobri kao knjige.
Sjećam se Fredericka Forsytha, mislim da je to bio on. Napisao je The Day of the Jackal, stari roman prema kojem je sedamdesetih snimljen odličan film. A onda su godinama poslije snimili novu verziju s Bruceom Willisom i još nekim glumcem. Bila je užasna. Forsyth se jako naljutio, ali nije mogao ništa napraviti jer je prodao prava. Dakle, mi pisci nemamo mnogo utjecaja.
Ali kada biste imali priliku, biste li osobno željeli sudjelovati u tome kako će izgledati ekranizacija vaših knjiga?
Da, naravno. Apsolutno. Volio bih moći sudjelovati i reći: „Gledajte, mislim da bi ovo bilo bolje napraviti na ovaj način.” Ali s druge strane, nemam toliko iskustva s filmovima i snimanjem. Naravno da bih poslušao ljude koji se time bave i uzeo u obzir ono što mi kažu. Samo bih volio imati priliku iznijeti svoje mišljenje.
Volio bih moći više sudjelovati u tome, što se inače baš i ne događa. Ali kada bih imao priliku, naravno da bih želio. Na kraju krajeva, to je vaše djelo. Imate vlastitu viziju toga kako bi trebalo izgledati. Zato bih stvarno volio biti uključen u cijeli proces.