Chuck Norris može pobijediti Barcelonu. Taj je vic smišljen odmah nakon što su Katalonci u El Clásicu sa 5:0 razvalili Real u rijetko viđenoj utakmici na stadionu Camp Nou. Na stranu kraljevski klub i njegova petarda unatoč tomu što ga vodi genijalac Mourinho, ali simptomatično je koliko je danas cijeli planet opčinjen pošalicama o teksaškom rendžeru koji može sve – i jednom doći dvaput, i zaraditi milijardu na Milijunašu, i instalirati Vistu 1998. godine, i ispraviti krive Drine, i imati ovce i novce, i posjedovati Nokiju 3310 u boji i s kamerom od četiri megapiksela…
U smišljanju tih viceva ljudi uvijek iznova pokazuju začuđujuću maštovitost pa im broj raste brzinom svjetlosti – internet je prepun stranica koje donose nove i nove popise Chuckovih "pothvata".
U čemu je tajna tog fenomena? Jest, smijeh liječi i svi se volimo smijati, ali postoji razlika između tih i drugih viceva, ne samo u formi. Ovdje se beziznimno smijemo Chucku, ovdje ga beziznimno ismijavamo. Rugamo mu se. Možda su uzrok tome njegove treš-serije i filmovi u kojima glumi superheroja, a možda je ključna stvar ipak vrijeme, doba u kojem živimo. Doba koje ne priznaje junake, koje sve promatra s nadmoćnog ironijskoga gledišta pa unižava one koji se uzvisuju (ili koje uzvisuju), koje ne voli one što nas, barem prividno, nadmašuju u kvaliteti i kvantiteti pa sve svodi na prosječnost, koje omogućuje tzv. malom čovjeku da podcjenjuje ikone popularne kulture i globalizacije pretvarajući ih u jadne kreature, likove rastočene svijesti bez snage i stava. Bez karaktera. Po kojima slobodno može pljuvati.
Straha od kazne nema jer je u toj situaciji naš Homo sapiens kućni obični jači, sposobniji, pametniji. Može Chuck premlatiti koga god hoće, može znati sve borilačke vještine na svijetu – ali džabe mu to kad se o njemu uvijek može ispričati vic. Ciničan, podrugljiv, nepobjediv. I Chuck je na podu, nokautiran.
Samo, u ovom slučaju rendžer nas je sve zajebao dokazavši da ima soli u glavi. Ne samo da ne cendra zbog tih viceva kao neki Hrvati koje poznajemo nego ih stavlja na svoju stranicu. Stvara majstor kompilaciju. Spomenik, ako hoćete. Jer Chuck može pobijediti i glupost. Jedini, naravno.
U smišljanju tih viceva ljudi uvijek iznova pokazuju začuđujuću maštovitost pa im broj raste brzinom svjetlosti – internet je prepun stranica koje donose nove i nove popise Chuckovih "pothvata".
U čemu je tajna tog fenomena? Jest, smijeh liječi i svi se volimo smijati, ali postoji razlika između tih i drugih viceva, ne samo u formi. Ovdje se beziznimno smijemo Chucku, ovdje ga beziznimno ismijavamo. Rugamo mu se. Možda su uzrok tome njegove treš-serije i filmovi u kojima glumi superheroja, a možda je ključna stvar ipak vrijeme, doba u kojem živimo. Doba koje ne priznaje junake, koje sve promatra s nadmoćnog ironijskoga gledišta pa unižava one koji se uzvisuju (ili koje uzvisuju), koje ne voli one što nas, barem prividno, nadmašuju u kvaliteti i kvantiteti pa sve svodi na prosječnost, koje omogućuje tzv. malom čovjeku da podcjenjuje ikone popularne kulture i globalizacije pretvarajući ih u jadne kreature, likove rastočene svijesti bez snage i stava. Bez karaktera. Po kojima slobodno može pljuvati.
Straha od kazne nema jer je u toj situaciji naš Homo sapiens kućni obični jači, sposobniji, pametniji. Može Chuck premlatiti koga god hoće, može znati sve borilačke vještine na svijetu – ali džabe mu to kad se o njemu uvijek može ispričati vic. Ciničan, podrugljiv, nepobjediv. I Chuck je na podu, nokautiran.
Samo, u ovom slučaju rendžer nas je sve zajebao dokazavši da ima soli u glavi. Ne samo da ne cendra zbog tih viceva kao neki Hrvati koje poznajemo nego ih stavlja na svoju stranicu. Stvara majstor kompilaciju. Spomenik, ako hoćete. Jer Chuck može pobijediti i glupost. Jedini, naravno.
You must be logged in to post a comment Login