Brend Lykke nikad nije bio samo nakit – više je neka tiha priča koju nosiš sa sobom. Kroz godine se ta priča širila, od medaljona koji čuvaju uspomene do prostora koji okuplja ljude, ideje i emocije. Iza svega stoji Darija Petrić, koja Lykke ne gradi samo kao brend, nego kao osjećaj koji se živi. S njom smo popričali o tome gdje je danas, što ju pokreće i kako izgleda kad posao i osobno potpuno prestanu biti odvojene stvari.
Darija, imam osjećaj da Lykke više nije “samo” nakit. Gdje si danas s cijelom tom pričom, što je Lykke za tebe u ovom trenutku?
Kroz ovih sedam godina Lykke je prirodno prerastao iz proizvoda u nešto više, u brend koji živi kroz ljude, njihove uspomene i trenutke koje vežu uz njega. To se sada vidi i kroz naš novi projekt Lykke Studio, gdje više ne nudimo samo nakit, nego stvaramo ambijent i iskustvo koje ljudi pamte.
Za mene osobno, Lykke je nešto što osjećam kao svoj poziv, dio mene koji ne odvajam.
I ono što mi je danas najvažnije, želim kroz Lykke podijeliti dio sreće i dio svojih snova s drugima, da se prije svega osjećaju dobro, bilo da nose Lykke nakit ili dolaze u naš prostor.
Moment emocije i simbolike stalno se provlači kroz sve što radiš — je li to nešto što svjesno gradiš ili ti jednostavno dolazi prirodno?
Emocija i simbolika meni dolaze potpuno prirodno, to je način na koji ja doživljavam stvari, ljude i život oko sebe. Uvijek sam imala potrebu tražiti dublje značenje u onome što radim i stvaram, a Lykke je samo nastavak tog mog unutarnjeg svijeta.
Otvaranje studija mi djeluje kao neki novi level — kao da si izašla iz proizvoda i nudiš cijelo iskustvo. Kako si ti to doživjela?
Iza Lykke nakita stojimo moj suprug Krešimir i ja, zajedno. Niti on niti ja, Lykke nikada nismo doživljavali samo kroz proizvod, nego kroz osjećaj koji želimo stvoriti kod ljudi. Nakit je bio prvi način da to izrazimo, ali s vremenom smo osjetili da postoji potreba za nečim većim. Za prostorom u kojem se ta emocija može doživjeti, ne samo nositi.
Otvaranje studija za nas je bilo kao zaokruživanje jedne priče. Kao da smo napokon dali “dom” svemu što Lykke jest. Mjesto gdje se susreću ljudi, ideje i iskustva i gdje se ta energija može osjetiti puno dublje.
Nismo to doživjeli kao izlazak iz ‘proizvoda’, nego kao njegovo proširenje, jer ono što radimo nikada nije bilo samo stvaranje nakita, nego u biti stvaranje osjećaja.
Koliko se tvoj osobni život zapravo preslikao u Lykke? Postoji li granica ili je to sve već odavno jedno?
Sve što stvaram kroz Lykke na neki način proizlazi iz mog osobnog iskustva, emocija i faza kroz koje prolazim. Naravno, trudim se zadržati određeni balans i svoj privatni prostor, ali Lykke je već odavno postao produžetak mene. Ne doživljavam ga kao nešto odvojeno od sebe, nego kao kanal kroz koji izražavam ono što jesam u tom trenutku.
I možda je baš u tome njegova autentičnost jer nije izgrađen samo kao brend, nego kao dio stvarnog života.
Koliko je teško stalno biti “ta osoba iza brenda” — ona koja nosi emociju, estetiku, inspiraciju? Ima li dana kad jednostavno nemaš što dati, a svejedno moraš?
Ono što je kod mene specifično je da Lykke ne doživljavam kao neku ulogu koju moram igrati. Ja nisam “ta osoba iza brenda” u smislu da nešto glumim, to sam stvarno ja. I možda mi je zato lakše, jer ne moram svaki dan biti inspirativna ili savršena.
Naučila sam si dati prostor i za takve dane. Ne forsirati, nego se povući, napuniti baterije i vratiti se kad imam nešto iskreno za podijeliti. Zaista vjerujem da ljudi osjete razliku između onoga što dolazi iz stvarnog osjećaja i onoga što je napravljeno samo zato što se “mora”.
I dugoročno, uvijek biram ovo prvo.
Čini mi se da žene koje nose Lykke zapravo kupuju osjećaj, ne samo komad nakita. Kako ih ti vidiš danas? Jesu li se mijenjale kroz godine?
Žene koje nose Lykke ne biraju samo komad nakita, biraju osjećaj, priču i značenje koje taj komad nosi. I mislim da je upravo to ono što nas je od početka povezalo s našim kupcima.
Kroz godine su se mijenjale, ali na jedan lijep način, postale su svjesnije sebe, svojih izbora i onoga što žele nositi i predstavljati. Sve manje biraju nešto samo zato što je lijepo, a sve više zato što ima smisao i osobnu vrijednost. Primjećujem i da se sve više vraćamo toj potrebi za dubljom povezanošću sa sobom, s drugima, s onim što nosimo. I Lykke im tu postaje mali podsjetnik na nešto njihovo, intimno, pogotovo kroz gravuru i personalizaciju medaljona kojeg odaberu za sebe ili za poklon.
Zato ih danas vidim kao žene koje znaju zašto biraju i koje kroz taj izbor pričaju svoju priču.
Kad maknemo sve, biznis, kolekcije, planove – što te trenutno najviše “gura” naprijed?
Kad maknem sve, planove, kolekcije i ciljeve rekla bih da me najviše gura unutarnji osjećaj da ono što radim ima neki veći smisao.
To nije neka velika ambicija izvana, nego više potreba iznutra da stvaram nešto što ima vrijednost, što nekoga dotakne ili mu uljepša dan. Gura me i taj osjećaj rasta, da kroz sve što radim zapravo i sama prolazim kroz neke svoje faze, učim, mijenjam se, razvijam i napredujem.
A možda najviše od svega, gura me ta želja da svojoj djeci pokažem da se može stvoriti nešto lijepo i vrijedno od nule, da znaju da nismo odustali kad je bilo teško i da smo ustrajali usprkos svemu.
To je zapravo ono što mi daje smisao svemu.