Imala sam namjeru pisati o novoj sezoni omiljene serije. O tome koliko mi je grozno čekati da mi se osuši lak za nokte u novom, omiljenom salonu. Jer, vjerovali ili ne, od silnog tipkanja imam napuknutu tetivu palca.
Ili, Bože me sačuvaj, pisati o nekom prolaznom modnom trendu koji ne mogu shvatili. Možda o sveopćem konzumerizmu i kupnji svega i svačega dok nam se prepuni ormari raspadaju, puni stvari koje ni ne nosimo. Znate, o tim tipičnim “ženskim pizdarijama” koje nas, navodno, jedino zanimaju.
Ali, nakon što sam pročitala rezultate jednog istraživanja o našim, mladim dečkima, sve moje površne, vrckave teme su se ugasile. Doslovno su isparile u oblaku dima i čistog, nepatvorenog bijesa. Jer, ovo što se događa s vašim/našim sinovima, nećacima i unucima, to je alarm koji para uši i tjera me da bacim laptop kroz prozor.
Mislila sam da je naša generacija, ona koja je odrasla kroz rat, na cajkama, grungeu i tranzicijskim traumama komunizma u kapitalizam, najgora. Ali, bome, naši nas nasljednici šišaju za koplje.
Mladi hrvatski dečki danas, prema svemu sudeći, mrze gotovo sve što im (navodno) ne sliči.
Imigrante? Da, to već znamo. Žene? Po svemu sudeći – mrze sve vezano uz žene. Uz to, najvažniji kriterij za partnericu im je da je djevica (!). Možda i oni misle biti djevci?! Ili se to pravilo ne primjenjuje na njih!?
Dalje, smatraju da žene imaju previše prava. Više od polovice njih ne vjeruje u demokraciju. Svaki peti bi podržao diktaturu. Šezdeset posto misli da su diskriminirani. Naravno, preziru medije. Mi smo plaćenici. (Da bar jesam plaćenik ne bih sad razmišljala od čega skupiti za priključke na livadi.)
Žele “povratak na prirodni poredak” – što god da im to značilo.
Kako smo došli do ovoga?
Ovo nije tema o politici. Ovo je tema o vrijednostima. O tom krivo posloženom, bijesnom, frustriranom svjetonazoru koji ne nastaje u Saboru (iako bi se i o njemu dalo) ni na TikToku (ni on nije cvijeće) – nego doma. U kući. Za stolom. Uz ogorčene roditelje kojima je uvijek netko drugi kriv. U komentarima “ma pusti ga, dečko je”, u šalama koje nisu šale, u sustavu koji desetljećima propada.
Umjesto da se bavimo pizdarijama – doslovno pizdarijama – vrijeme je da se bavimo stvarima koje su stvarno naš problem.
A problem je obrazovni sustav koji je danas gori nego kad sam ja, prije 40 i nešto godina, krenula u školu. To je sustav koji čak ne stagnira – on nazaduje. Svaki normalan roditelj to vidi. I kao i sve u ovoj državi, drži se isključivo zahvaljujući pojedincima koji još uvijek vjeruju da je znanje važnije od forme.
Problem je i socijalni sustav, tanak kao paučina. Obitelji koje trebaju podršku – nemaju je. Roditelji koji trebaju edukaciju – ne dobiju je. Djeca koja trebaju emocionalne, socijalne i mentalne alate – ostaju prepuštena sebi, algoritmima i frustracijama.
Obrazovni radnici su ustrašeni i podcijenjeni u naletu imanja onih silnih petica. Nema autoriteta ni poštovanja.
Ako nas ovakva istraživanja ne trgnu – ne znam što će
Moramo se prestati skrivati iza tobožnje tradicije, priča o svetosti obitelji i prvih redova u crkvi, dok ilegalno gradimo i krademo, i uvesti pravu ravnopravnost. Trebamo prestati mrziti sve i svakoga, tko nije u nekoj našoj ladici. Moramo se pozabaviti i razvojem boljeg socijalnog sustava koji će pružati podršku obiteljima. Također, moramo poraditi i na tome da nema nedodirljivih.
Prije nego opet krenemo s beskrajnim raspravama o tome tko je lijevo, tko desno, tko liberalan, tko konzervativan – možda da se zapitamo ima li naš sin, unuk ili nećak uopće temeljne vrijednosti. I ne zanima me kamo će politički “skrenuti”, sve dok baza nije trula. Dok u sebi nosi prave vrijednosti u koje se svi kunemo, a koje odavno ne poštujemo.
Kakvo je to domoljublje ako ne poštuješ zakone, izbjegavaš poreze, gradiš nelegalno i slično?
Promjena
Promjena počinje doma. U komentarima, koje ćemo izvagati, i znati kada je vrijeme da ih prešutimo. U situacijama koje više ne puštamo „jer je to tako u braku”. Promjena počinje u razgovorima koje više ne odgađamo.
U susjedima koje (ne)ohrabrujemo.
U prijateljicama koje upozorimo.
U roditeljima kojima otvoreno kažemo: gledajte svoje sinove. Gledajte ih i čujte ih.
Jer se u njihovom bijesu krije nešto puno veće od adolescentskog prkosa.
A mi, kao društvo, više si ne možemo priuštiti da to ignoriramo.