Mnogi su već čuli za dijabetes tipa 1 i tipa 2, no manje je poznat dijabetes tipa 1,5. Ovaj oblik dijabetesa nije ni potpuno kao tip 1 ni kao tip 2, a upravo ta “polovična” priroda često dovodi do pogrešnih dijagnoza.
U medicini se dijabetes tipa 1,5 najčešće naziva latentni autoimuni dijabetes kod odraslih (LADA). To je oblik dijabetesa koji ima značajke i tipa 1 i tipa 2, zbog čega ga neki stručnjaci nazivaju “posrednim” oblikom.
Što se događa u tijelu?
- Kao i kod dijabetesa tipa 1, tijelo ima autoimunu reakciju: imunosni sustav napada stanice gušterače koje proizvode inzulin. To znači da s vremenom gušterača proizvodi sve manje inzulina.
- Za razliku od tipa 1, kod LADA-e se taj proces događa sporije, često godinama.
- Kao i kod dijabetesa tipa 2, simptomi se prvi put mogu pojaviti u odrasloj dobi – najčešće nakon 30. godine života i u početku se ponekad čini da pacijent još uvijek proizvodi dovoljno inzulina.
Zašto se često pogrešno dijagnosticira?
Zbog sporog početka i činjenice da pacijenti u početku mogu proizvoditi inzulin, LADA se često krivo dijagnosticira kao dijabetes tipa 2.
Neki od razloga uključuju:
- Liječnici mogu pretpostaviti tip 2 jer se stanje najčešće pojavljuje u odraslih.
- Simptomi poput žeđi, umora i čestog mokrenja slični su onima kod tipa 2.
- Potrebni su posebni krvni testovi na antitijela da bi se otkrila autoimuna komponenta, ali oni nisu uvijek naručeni.
Kako se razvija i liječi?
Početak LADA-e je često postepen – simptomi se razvijaju mjesecima ili godinama. Mnogi pacijenti mogu na početku uspješno kontrolirati razinu šećera kroz prehranu i oralne lijekove, no s vremenom proizvodnja inzulina opada i liječenje inzulinom postaje neophodno.
Najveći problem kod pogrešne dijagnoze jest to što pacijenti koji zapravo imaju LADA-u mogu dulje vrijeme primati pogrešnu terapiju za tip 2, što može odgoditi pravovremenu primjenu inzulina i povećati rizik od komplikacija.
Dijabetes tipa 1,5 ili LADA je oblik dijabetesa koji leži “na sredini” između tipa 1 i tipa 2. Ima autoimunu osnovu, javlja se u odrasloj dobi, razvija se sporije nego tip 1 i često se pogrešno smatra tipom 2. Zbog toga je važna točna dijagnoza i krvni testovi na antitijela, osobito kod odraslih pacijenata koji ne reagiraju očekivano na terapiju za tip 2.