U svijetu u kojem se pravne bitke sve češće vode izvan sudnica – u digitalnom prostoru, u odnosima, u svakodnevnom životu – odvjetnica Dora Ljevar donosi drugačiji pristup. Sa sjedištem u Zagrebu, kao odvjetnica i medijatorica, ističe se jasnim fokusom na ljudska prava, individualan pristup i suvremene tehnike rješavanja sporova.
Za našu rubriku SheRULES razgovaramo s Dorom o tome kako se spajaju odlučnost i empatija, kako pravni sustav može biti alat za zaštitu – a ne prepreka – i kako izgleda kad žena zauzme svoj prostor u profesiji koja još uvijek često ima predrasude.
Vaš pristup pravu temelji se na individualnosti, razumijevanju i dijalogu. Koliko je važno da pravo danas ima ljudsko lice – ono koje čuje i razumije, a ne samo presuđuje?
Ljudi često odvjetnike doživljavaju kao dosadnjakoviće koji se bave papirima, ili kao branitelje kriminalaca. Istina je, međutim, da se odvjetnici prvenstveno bave – ljudima. Iza svakog “papirnatog” problema stoji čovjek, njegova sudbina i njegova priča, čak i u doba ChatGPT-a.
Odvjetnik služi ljudima, baš kao što i pravo služi ljudima. Naša je uloga da pravo prevedemo u pravdu. Suprotno uvriježenom mišljenju, pravo i pravda jesu povezani – samo je potrebno da netko zna kako jedno pretvoriti u drugo i pomoći onima koji nemaju ta znanja i vještine.
Pravda jest spora, ali u “normalnim” ljudskim pričama uvijek na kraju dođe. Pitanje je samo – što za koga pravda znači. Zato sam se i posvetila i medijaciji: ondje ljudi sami kroje svoju pravdu, i do nje dođu puno brže – i nitko im ne presuđuje.
Kao odvjetnica i medijatorica svakodnevno svjedočite sukobima i njihovim rješenjima. Što ste kroz taj proces naučili o ljudima – ali i o sebi?
Jako puno – i još učim, doslovno svaki dan. Svaki slučaj, svaka priča i svaka osoba su drugačiji. Svi imamo svoje sustave vrijednosti i morala koji se razlikuju od tuđih. Ono što je nekome problem, drugome možda nije. Ono što je nekome uspjeh, drugome možda nije.
Iza svakog spora obično stoji neka pozadinska emocija – povrijeđen odnos, neispunjeno očekivanje, neizrečena komunikacija – a to se kasnije prelije u “pravni” oblik: ugovore, nekretnine, obveze, sudske sporove.
Odvjetništvo me naučilo da pravo nikad nije samo pravo. Da bi se dobro razumjelo ljude i konflikte, treba jednako poznavati psihologiju, sociologiju, kulturu, pa i životne okolnosti. I to me, zapravo, najviše ispunjava u poslu.
Pravo i empatija često se promatraju kao suprotnosti, no vi ih uspješno spajate. Kako ste pronašli ravnotežu između profesionalne objektivnosti i osobne osjetljivosti?
Ne bih rekla da su pravo i empatija suprotnosti. Pravo je skup pravila po kojima igramo igru, a empatija je način na koji osjećamo tu igru i one koji je igraju.
Odvjetništvo je poziv, ne posao. Teško ga je raditi ako ga ne voliš i ne osjećaš. Sama činjenica da preuzimamo tuđe probleme i nastojimo ih riješiti već je čin empatije.
Većina odvjetnika koje poznajem su iznimno empatični – ne zato što su žene ili muškarci, nego zato što im je stalo do ljudi kojima pomažu. Na kraju, svatko sam odlučuje gdje povlači granicu između profesionalne objektivnosti i osobnog angažmana, ali to uvijek proizlazi iz vlastitih moralnih načela i vrijednosti.
U Hrvatskoj i dalje nije uobičajeno da žene zauzimaju istaknute pozicije u pravnom sustavu. Što biste poručili mladim odvjetnicama koje tek grade svoj glas i autoritet?
Zapravo, u Hrvatskoj ima više žena nego muškaraca u pravosudnom sustavu – više od polovice sudaca su žene. Tako da osobno nisam imala iskustvo diskriminacije zbog spola. Ono s čime sam se suočila bila je moja mladost. Vrlo rano sam otvorila svoj ured, što nije uobičajeno u odvjetništvu, i tada sam morala dokazivati da iskustvo ne dolazi samo s godinama, nego i s predanošću, radom i rezultatima.
Ispostavilo se da mi je to što sam žena zapravo pomoglo – jer intuicija, empatija i komunikacijske vještine, koje su kod žena više izražene, pokazale su se dragocjenima u radu s klijentima.
Danas često pomažem mladim i starijim ženama odvjetnicama i poduzetnicama da postave svoje urede i firme na noge, isto kao i muškarcima.
Kada biste morali izdvojiti jednu lekciju koju vam je odvjetništvo donijelo – onu koju biste prenijeli svakoj ženi, neovisno o profesiji – koja bi to bila?
Moj savjet, ne samo ženama ili odvjetnicama, nego svima, bio bi: upoznajte sebe. Prepoznajte u čemu ste zaista dobri, što vas pokreće i ispunjava – i tek tada donosite odluke, bilo o karijeri, bilo o osnivanju firme ili ulasku u poduzetništvo.
Radite ono u čemu ste najbolji i za što ste dobili dar. Nije točno da treba “raditi ono što voliš” – treba naučiti voljeti ono u čemu si najbolji i u tome postati još bolji.
Nemamo svi iste vještine, i to je sasvim u redu. Upravo ono u čemu ste najbolji najviše će koristiti drugim ljudima – a upravo kroz to dolaze i osobno zadovoljstvo i uspjeh u svakom smislu.