Drama Queen: Družba je družba, a služba – služba

Nakon incidenta sa samoizolacijom, Ruski Princ i ja pokušavamo ponovno obnoviti našu (prijateljsku) vezu. U toj vezi, osim družbe, ima i nešto malo službe. I koliko se god ja kao prijateljica derala na njega (to se ne može nazvati nikako drugačije osim deračinom, priznajem), postoje momenti u kojima, htjela ja to ili ne, radimo nekog vraga skupa.

Nekad je naša suradnja uspješnija, nekad je čisti promašaj, ali, kako bilo, družimo se (nadam se da se i on trudi) da naš odnos raste, napreduje i da oboje naučimo nešto novo, iako je on (često) preglup da bi to shvatio. Naravno, osim družbe, važno mi je da ima i nešto službe, budući da su, doduše nekad, njegove ideje naprosto fantastične, iako ću mu ja to teško priznati.

Usuđujem se reći, znam razlikovati posao od prijateljstva, iako sam prijateljima možda čak i previše usluga napravila. Kako god ponekad ispala divna i krasna, zapravo vrlo dobro znam zašto neke stvari činim i što od toga dobijem. Vrlo sam odgovorna i volim imati stvari pod kontrolom. Nekad bih rado prepustila malo tereta drugima, ali ne ide mi baš. To još uvijek učim. I, možda, nikada ne naučim.

Ne znam razumijete li moj stav, ali u svakom odnosu, privatnom ili poslovnom, mora postojati neki reciprocitet. Postoje oni začarani krugovi – daj i dat će ti se, sharing is caring, ma kako god to zvali… Ista je stvar i u partnerskoj vezi, roditeljskoj vezi, vezi s nećacima… Daješ, ali dođe vrijeme i da nešto primiš. Nekad to duže čekaš, nekad kraće. Ne vjerujem u terminologiju žrtvovanja, bilo da ste roditelj koji se žrtvuje za dijete, bilo da ste bračni ili partnerski drug, ili da ste dijete koje bezuspješno pokušava zadovoljiti očekivanja vlastitih roditelja… Život se ne sastoji od beskrajnih žrtvovanja, činjenja usluga i, koliko ja znam, jedan je i često je kratak, da ne bismo, pomalo sebično, uživali u njemu i u plodovima svoga truda i rada.

Tako, kao primjer, uzmimo moj odnos s bratom. Osim njegove žene, ja sam, valjda, najveći obožavatelj njegova lika i djela. I on je milijun puta bolji od mene, kada su djela u pitanju. I strašno sam ponosna. No, kako sam priznaje, ja ipak imam bolji „nos“, kada je u pitanju posao. I evo, tek sad mi se čini da je počeo shvaćati poslovnu stranu nekih priča, što me iznimno veseli. Iako s rodbinom ne bih voljela raditi, a i iz brojnih primjera vidim koliko je to nezahvalno i teško, s njim bih se čak i usudila pokušati nešto. Iako vrlo oprezno, bez uvrede, molim!

Ista je situacija i s nekim prijateljima, poznanicima. S nekima bih nešto i odradila, a s nekima ne bih. Računica je tu vrlo jasna – vrijeme, trud, razumijevanje, naspram neke dobiti, odnosno koristi, pa makar ona bila i samo psihičke prirode. S nekim ljudima je lako raditi, s nekima pak teže, a najgore je kada vam se karakteri stvarno ne poklapaju i kada vidite da se neke stvari naprosto ne moraju odraditi baš s njima, ma koliko se oni ljutili na vas. Ne isplati se, kako god da okreneš, kako god zbrojiš i oduzmeš. U neke ljude imam povjerenja, nekim ljudima dajem više šansi, a s nekima, jednostavno, ništa od službe! I točka! Nema rasprave.

Međutim, ego je gadna stvar. I mnogi se nađu razočaranima kada shvate da se ne vrti svijet oko njih i da se neke službe uspješno mogu odraditi i bez njihova veličanstva. Toliko si zakompliciraju život da totalno blesavo nikad ne shvate koliko je on jednostavan. I da od ljutnje i stava uvrijeđene dive nemaju ništa!