Stara poslovica kaže da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Ne znam koliko je to istine u životinjskom svijetu, ali sam svjesna da sam promijenila mišljenje o nekim stvarima. Nekad su me oduševljavale modne kombinacije, frizure… Voljela sam mijenjati boju kose, a što sam starija, to sam sve više svjesnija da mi sve ide na živce, pa i kosa. I maštam kako ću se prestati farbati.
Vjerojatno je to, kako bi doktori rekli, ulazak u perimenopauzu, kada ti se sve živo mijenja, od kemijskog sastava tijela do fizičkog izgleda, pa valjda i važnosti i pridavanje na važnosti različitim pojavama. Tako me više ne uzrujavaju dlakave noge, ne uzrujava me pretjerano ni višak kilograma. Bome, ni obrve nisam počupala tko zna od kada, a kozmetičarki sam prijetila, da prijetila, točno ste pročitali, da ih ne dira previše, jer su mi lijepe točno takve kakve jesu. Vjerujem da ne odgovaraju današnjim beauty standardima, ali me boli kiki… Opuštena sam. Radim samo ono što me veseli.
Ne gradim image velike urednice, spisateljice, poslovne žene, proročice, utjecajnice…
Stara ili mudra
Ne znam je li to do starosti ili mudrosti, ili je, jednostavno, u zadnje dvije godine čovjek i izgubio volju za nekakvim pizdarijama. I sad još taj nekakav rat u meni izaziva razmišljanje o „višim ciljevima“ i gledanje kako da ovaj ostatak života preživim čim mirnije i sretnije, bez zamaranja raznoraznim glupostima koje su nam nametnuli, a sve u cilju da nam lakše i jednostavnije prodaju ono što zapravo ne trebamo. Kako biti zdrav i zdravo dočekati penziju i kako da ta penzija bude dostojanstvena, da ne kopam i ne tražim boce po kontejnerima…
Više me ne zanimaju čipkasti grudnjaci ili gaćice, ne zanimaju me visoke pete, ne zanimaju me niti tangice koje su se pokazale posve nepraktičnim rješenjem, a čini mi se i higijenskim problemom. Ne zanimaju me ni depilacije ovakve ili onakve, niti me zanimaju laseri, a bome me ne zanimaju niti različiti tretmani koji će ukloniti bore. Meni je teško nešto „prodati“.
Sve mi se više čini, da ono što nam je priroda dala, u oku današnjeg čovjeka postaje posve nenormalno. Sve ono, s čime smo se rodili, moramo izbrisati, potisnuti, zaustaviti, počupati, napumpati, ispumpati…
Današnja djeca žele postati gameri, youtuberi, influenceri… Njihovu pozornost privlače influenceri na društvenim mrežama, čije objave ponekad znaju gledati i satima. Dive se svemu, od izgleda, provučenog kroz brojne filtere, do stvari koje posjeduju. Pitam se, dolazi li odgovornost svakog od njih u paketu sa sadržajem kojeg pokazuju i s utjecajem koji imaju? Što je s marketinškim stručnjacima i kompanijama koje ih unajmljuju? Koje vrijednosti promiču i koliko su doista društveno odgovorne dok djeci nameću vizije stilova života, uspješnosti i ispravnosti?
Koliko smo svjesni opasnosti koje vrebaju?
Odgovornost
Nije zgorega napomenuti, osobito vama roditeljima, u prošloj godini ubijeno je troje djece, sedmero je počinilo samoubojstvo, a 63 je to pokušalo, navodi pravobraniteljica za djecu u godišnjem izvješću za 2021., pozivajući se na podatke MUP-a. Pirnat Dragičević ponavlja kako u Hrvatskoj petina djece živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti…
Gledam djevojke koje, vjerujem, iz vlastite nesigurnost, želje za pripadanjem i boljim statusom, ulažu tisuće i tisuće kuna u vlastiti izgled, a posve zaboravljaju mentalno zdravlje i zdravlje općenito. Postaju neke posve neprepoznatljive osobe, nalik jedna na drugu, dok se kunu koliko su posebne…
I doista, svi mi imamo pravo činiti sa svojim životom i tijelom što god poželimo.
Sve dok ne ugrožavamo druge.
No, gdje je naša obveza i koliko smo odgovorni reagirati na ono čime smo okruženi? Gdje je nastala briga za druge, pomaganje drugima, pružanje ruke i prijateljstvo bez nekog posebnog interesa?
Stara sam…
Evidentno je, starim…
Vidim bore, pogotovo kada se smijem…
Nos, kao da postaje veći…
Svi oko mene stare…
Važno je sjetiti se u ove svete dane, ako ste vjernik, da sve ima rok trajanja, stoga uživajmo u svemu… Posvetite se malo više duhu, a malo manje tijelu…
