Kad sam bila mala, a to je bilo jako, jako davno, najviše sam voljela spavati kod bake. Tad sam mogla što sam htjela. Baba bi ispunjavala sve moje želje, a ja sam glumila da je “čuvam” dok je dida radio po Berlinu. Bili su to divni, topli dani. Uvijek se sjećam topline babine kuće, mirisa prve jutarnje kave i kako bih se privijala uz babu usred zime, a zime su, nekada, doista i bile hladne i pune snijega.
Više od dvadeset godina sam u Zagrebu u stanovima koji imaju grijanje i toplu vodu na Toplanu. I uvijek me ta toplina podsjeća na babu, koliko god vam to bilo smiješno. Vjerujem da se i neki od vas toga sjećaju, ali rijetko kad su se sve sobe grijale i odlazak na spavanac ili na wc je znao biti herojski pothvat. Nekad sam mislila i da će se mlaz, dok piškim, smrznuti. Život vezan za Toplanu i toplinu koju mi je omogućila u svakom kutku stana i u bilo koje doba – neprocjenjivo!
Pokušavajući izbjeći najavljene radove po Zagrebu, ove sam godine odradila gotovo 3 tjedna, nazovimo to godišnjim odmorom, iako sam radila nešto smanjenim intenzitetom. Nažalost, ipak me dočekao rov iskopan ispred stana, prašina koje se ne možeš riješiti i činjenica da do 15. rujna nitko u kvartu neće imati tople vode. Mnoga druga naselja dočekala je ista sudbina. Trenutačno se do 15. rujna radi u cijelim Dugavama, Sloboštini i Jakuševcu te velikom dijelu Travnog, Malešnice, Gajevog, Staglišća, Vrbana, Jaruna te Savice. I nema tu ništa toliko problematično, svi smo apsolutno svjesni da se mora platiti cijena (ne)održavanja sustava. No, za razliku od toga kako je to bilo i s mostom koji je spojio Hrvatsku, a kojem ne znamo ime, ovi radovi se odvijaju isključivo od 7:30 do 15:30 sati, koliko sam ja primijetila.
Dobro. Jučer su bili tu nešto duže.
Ma, čak je i bilo posve dobro dok su bile vrućine, ali ovih zadnjih par dana, svaki pokušaj održavanja osobne higijene postaje mali pothvat prepun lonaca i grijanja vode, mokrih pločica i nespretnog klizanja. Milijunski grad u srednjovjekovnim uvjetima održavanja higijene dok se viče o odgovornosti i pridržavanju mjera te važnosti održavanja osobne higijene. I kišem! Da vam ne pričam o tome kako me u par dućana tete gledaju kao državnog neprijatelja broj 1. Nikad ne znaš kad će se netko lud pojaviti i možda te prijaviti policiji pod optužbom širenja zaraze. Danas je apsolutno sve moguće, pa i ovakvi apsurdi.
I ne pravim neku nepotrebnu dramu, ako ćete htjeti nešto tako reći, ali ne da mi se tuširati po tuđim kućama. I zanima me kako je četveročlanoj obitelji dok se budu spremali na posao, vrtić ili u školu. Možete li uopće zamisliti koliko tisuća ljudi je u istom, ako ne i gorem, problemu od mene?
I nejasno mi je kako se radovi planiraju. Zašto nije moguće raditi, primjerice, u dvije smjene i iskoristiti činjenicu da je Zagreb ljeti gotovo pust grad? Ne kažem ni da drugi nemaju pravo na godišnje odmore, ali adekvatno plaćen rad, točno postavljeni rokovi i ono čemu se nikad nećemo naučiti – red i disciplina, čine čuda. Da smo, primjerice, mi radili most kojem ne znamo ime, daleko bi on bio od završenoga.
