Drama Queen: Mrzim semafore!

Volim Zagreb. Volim zagrebačke ulice. Nikada neću zaboraviti prve studentske dane, moju dragu prijateljicu i našu nezgodu zvanu ‘tramvaj broj 9’. Mlade, nadobudne i pametne ‘dotepenke’,  sjele smo u tramvaj, u krivi smjer, i umjesto da završimo na fakultetu, našli smo se na Remizi. Ništa nam nije bilo jasno. Izašle smo iz tramvaja i prasnule u smijeh, jer apsolutno nismo znale gdje smo. A gledale smo u brižno spremljen plan grada Zagreba, brojale stanice. Vratile smo se natrag pješice, prateći prugu, odlučne kako ćemo naučiti kuda i kako idemo. Propustile smo  jedno od prvih predavanja, ljute, bijesne na liniju A i B. Ali smo barem naučile Grad. I danas se smijemo kada se sjetimo koji komad puta smo prešle i koliko puta smo odlučile skitati bijelim Zagrebom. Tada je započela naša ljubav prema zagrebačkim ulicama, ljubav prema parkovima i fasadama.

Ali, nije ovo priča o Zet-u. Nije ovo priča ni o prekrasnim, ali oronulim, fasadama Grada. Ovo je priča o semaforu. Ovo je priča o 3 žaruljice, crvenoj, žutoj i zelenoj, o zagrebačkim cestama…

Pitam se, zaista se pitam, kakvi to sportaši rade u RJ Signalizacija i semafori. Pitam se kakvi to frajeri tamo rade, u kojoj tjelesnoj formi. Prolaze li kakve testove prije zaposlenja u Zagrebačkom holdingu? Čudim se, kako nemaju obzira prema penzionerima ili djeci. Kako nemaju obzira prema meni, koja se smatram sportskim tipom. Prijeći, recimo, Slavonsku aveniju je zaista ravno obaranju novoga rekorda u trčanju na 100 m. Usain Bolt bi se zamislio i osjetio nemoćnim kada bi mu zadatak bio prijeći s jedne strane Avenije, na drugu. Ne znam što bi Usain rekao kada bismo mu dali i visoku petu, pa eto, samo da proba doći na drugu stranu, dok je zeleno. Ne samo zato što zelena žaruljica svijetli prekratko, nego je i zebra puna rupa. Usainu bi sigurno bila panika da se ne ozlijedi , ali Dayronu Roblesu , trkaču na 110 m s preponama, sigurno bi bilo nešto lakše.

Zašto nema pothodnika? Zašto se ne mogu klatariti s jedne noge na drugu, kao prava dama?  Kakva se to dama  uspuše i krene psovati ko zadnji kočijaš? Zar gradske vlasti misle na našu pretilost, tjelesnu spremnost? Treniramo strogoću? Prelaze li gospoda iz RJ Signalizacija i semafori ikada ulicu u lijepom nam gradu Zagrebu? Usuđuju li se dići pogled prema nebu, tražeći Sunce, oblake? Dosta mi je hodanja pognute glave. Dosta mi je opreza.