Nikad nisam mislila da ću se zamarati činjenicom da je netko muškarac u suknji ili žena u hlačama, ali – eto, dođe i to vrijeme kad se čovjek mora zabrinuti za vlastiti razum i pomisliti kako su svi ovi modni urednici i kritičari stvarno otišli k vragu. A da ne pričamo o tome da ne smije čovjek/žena/ONO obući istu stvar dva puta, a da se ne zapale mediji!
Naime, ja volim vidjeti pokojeg muškarca u suknji i čak su mi dvojica od njih bila i ostala savršeno seksi i nikad, ali nikad nisam dovela u pitanje njihovu muškost i tu privlačnu, macho energiju…
Pričam o dva glumca, pokojnom Seanu Conneryju i tako savršeno seksi liku iz moje omiljene i knjige i serije – Outlander, Samu Heughanu. Posve je očito da imam tzv. soft spot za Škote! Ako neki Škot čita, neka se javi!
Naime, organizatori Brit Awardsa odlučili ukinuti podjelu izvođača u muške i ženske kategorije te od sada pa nadalje tu glazbenu nagradu dodjeljivati najboljim izvođačima neovisno o njihovom spolu. Odnosno, neovisno o njihovom rodnom identitetu. Naravno, to je opet prouzročilo lavinu komentara, ali označilo i podršku onim izvođačima koji su se odlučili deklarirati kao ONI.
Dodajmo k tome i činjenicu da se, ne tako davno, na naslovnici slavnog Voguea pjevač Harry Styles pofotkao u haljini, a u vezi je s jednom divnom damom! Glumac Billy Porter te reper Lil Nas X redovito spadaju u kategoriju muškarac u suknji. (Za)pitat ćemo se – pa, gdje je problem!?
Neka se ljudi oblače kako hoće i deklariraju i kao vanzemaljci.
Zašto nas to toliko smeta?
I, što znamo o povijesti mode?
Vratimo se malo na nas emancipirane ženske, pa se prisjetimo kako je tek negdje sredinom 20. stoljeća postalo društveno prihvatljivo biti žena i nositi hlače. Zamislite, čak i kad sam pomišljala na vlastito vjenčanje, prije sam se vidjela u fraku nego li napirlitana u bijelom, što je mom tadašnjem partneru bilo apsolutno neshvatljivo i neprihvatljivo. Ja se, vidite, nikad nisam vidjela u nekoj takvoj haljini niti sam ikad, ali doista ikada, pomislila na vjenčanicu. I totalno sam straight, a moju frizuru su unatrag dvadesetak godina komentirali mnogi. Od mog oca, šogorice, prijateljica pa i bivših partnera. Zašto kratko? Zašto toliko kratko? Zašto ne pustiš kosu?
Da ne pričam o činjenici da ostavljam dojam lezbe…
Čini li me duga kosa više ženom? Ne. Apsolutno ne. Čini li me haljina više ženom? Ne i opet ne!
I kako ću se deklarirati? Pa, valjda kao čovjek! Po mogućnosti dobar, dobar čovjek.
Vratimo se u prošlost.
Kako su se oblačili, primjerice stari Egipćani ili stanovnici drevnog Rima? Haljine! Faraoni su nosili suknje, a njihovo je platno bilo prošarano zlatom. Rimski senatori su odijevali dugu bijelu tuniku s grimiznom vrpcom koja se prebacivala preko lijevog ramena, ispod desne ruke, do struka. Početkom srednjega vijeka, s mnogobrojnim osvajanjima sa sjevera, u odijevanju su se javili novi elementi – hlače, haljetak s rukavima i cipele. A da ne govorimo o 14. stoljeću kada su muškarci nosili nešto što bi bilo najsličnije tajicama. A tek franjevci uz koje sam odrasla? Habit je prosto rečeno – haljina!
I gdje je onda problem muškaraca i haljina/suknji? Samo u našim glavama!
