Čovjek jednostavno ne smije biti komentator društveno-političkih događanja bez da ga netko prozove negativcem i da ga priupita za mentalno zdravlje, iako se u našem društvu najmanje priča o onome „nije bolest sve što boli“.
Hvala vam na tom pitanju, dobro sam.
No, moram nadodati kako ne razumijem tu zabrinutost. Zar sam ja jedna o rijetkih kojoj su zbivanja u prošlim mjesecima ili danima previše čudna, glupa i, na momente, bespotrebna? Zar sam među rijetkima koja smatra da će ekonomske posljedice jednog virusa, o kojem smo čuli toliko oprečnih mišljenja, biti enormne? Zar sam jedina kojoj je dosta populističkih busanja u prsa?
Zar sam ja jedina koja ne želi dovijeka biti mlada i lijepa, nego propagiram dostojanstveno starenje dok prijateljici objašnjavam da je posve u redu u četrdesetima imati nešto celulita i sala na trbuhu? I u redu je da gravitacija čini svoje, pa da se i sise i guza spuštaju “južnije“.
Muka mi je od pamfleta „budi bolja verzija sebe“. Zašto? Što mi ovakvoj fali? Naravno, dok sam svjesna i sebe i svih činjenica i rizika kojima sam izložena.
Jeb*** je biti ovo žensko! Što je je!
Pubertet, menstruacija, trudnoća, perimenopauza, menopauza… Daj nosi grudnjak, uloške, tampone, menstrualne čašice… Daj sredi te hormone… Kroz cijeli život neki kur**! Pa onda ti izlasci. Je l’ pokazala sisu, nije pokazala sisu, ispala joj guzica, nije joj ispala guzica, je l’ to botoks, je l’ to filer, je l’ to ekstenzija, čija je kreacija… Sve to traženje pažnje! Namontiravanje, pretvaranje, naslikavanje… Bože, što je to sve naporno!
Uz taj silni trud, konačno nađeš nekog sretnika, pa opet eto milijun pitanja na koja kao ne moraš odgovoriti, a ipak odgovaraš. Planiraš roditi? Pa onda i rodiš s njim, ako imaš sreće, odabrala si dobro, a mnoge su se i tu prevarile, pokajale, razočarale, a rijetke se snašle i izvukle. I onda krene nova bujica – je l’ dojiš, ne dojiš, je l’ si uvela kašice, je l’ hoda, još ne hoda, skinulo pelene, nije skinulo pelene… Sve su to neka pitanja o kojima, kako mi se bar čini, muškarci niti razgovaraju niti imaju potrebe o njima pričati i prosto ih zaboli!.
Bože, moj težak je ovaj ženski život, dok muškarac, tek kad posijedi, dobije onu neku svoju čar. A i uspješan je tek kad uzgoji trbušinu i postane proćelav. Niti mora pokazati sisu, a ne mora pokazati niti guzicu. Ni posjeti estetskom kirurgu nisu obavezni. Oni, za razliku od nas, ne moraju dovijeka biti lijepi i mladi kako bi odgovarali društvenim normama. Eventualno im je dovoljan nogomet s dečkima i koje pivo.
Kada i zašto smo postale opterećene svim i svačim? Kada i zašto se osjećamo manje vrijedne? Zašto ti osjećaji krivnje? Zašto smo jedna drugoj najveći neprijatelj? Zašto moramo vječno biti mlade, njegovane i slijediti nametnute trendove? Zašto moramo imati sloj fasade na licu da bismo se osjećale lijepima? Zašto moramo imati one oštre nokte, od pola metra, da se zapitam što se događa na wc školjci i je li nam zbog noktiju nastala pomama za enormnim zalihama tariguza?!
Jesmo li ikad opuštene? Jesmo li?
Odakle dolazi ljepota? Iz duše. Iz srca, kažu.
